Pojedinac i socijalna interakcija

SOCIJALNA KOMUNIKACIJA I INTERAKCIJA

Komunikacije se javljaju kad znakove proizvodi neko živo biće, na koje reaguje drugo živo biće. Znakove mogu biti različiti, a zamjenjuju ili predstavljaju neke objekte. Znakovi su draži koje zamjenjuju objekte, pojave ili zbivanja, a koje druga osoba opaža, shvata i reaguje na njih.

POJAM I VRSTE SOCIJALNE KOMUNIKACIJE
Znakovi se dijele na prirodne i vještačke. Prirodni znaci se prirodno javljaju u životu pojedinca, kao što su izrazi lica, govor, ljudske tvorevine… Vještačke znakove su ljudi kontruisali kako bi im služili u komunikaciji, to su brojevi, slova, morzeovi znaci… Po Bileru se znakovi važni za komunikaciju mogu razvrstati u 3 grupe s obzirom na funkciju koju imaju u komunikaciji: znakovi čija je funkcija reprezentacija, ekspresija i apelovanje. Znakovi reprezentacije se koriste da označe pojave i stvari i nazivaju se simboli (jezik), dok su znakovi koji imaju funkciju ekspresije ili funkciju apelovanja izraz nekog psihičkog stanja ili neke potrebe i zovu se signali, jer se proizvode namjerno.
Komunikacija je kontakt između 2 ili više osoba u kojima se manifestuje emitovanje i primanje znakova (simboli i signali). Razlika između pojmova komunikacija i interakcija je što se smatra da je komunikacija uža od interakcije, jer je komunikacija uvijek uključena u interakciju jer u interakciji postoji i emocionalno reagovanje i interpersonalne reakcije.
U međuljudskim odnosima se razlikuju verbalna i neverbalna komunikacija. Također postoje i posredna komunikacija (ostvaruje se posredstvom sredstava obraćanja), masovna komunikacija (komunicira se s većim brojem ljudi), jednosmjerna komunikacija (jedan pojedinac se obraća drugome, a drugi nema priliku da se ispolji), uzajamna komunikacija (u njoj dolazi do povratnog dejstva i različitih međusobnih interakcija).
Verbalna komunikacija je zasnovana na riječima koje mogu biti rečene ili napisane. To je najčešći oblik komunikacije, karakterističan za čovjeka. Neverbalna komunikacija se zasniva na pokretima i drugim gestovima koji prate verbalnu komunikaciju. Ispoljava se u različitom naglašavanju pojedinih glasova pri govoru, tempu govora, a ne na sadržaju izgovorenih riječi. Bez nje bi verbalna komunikacija bila siromašna i nepotpuna. Pomoću neverbalne komunikacije se pružaju informacije o tome da li druga osoba prati i s kakvom pažnjom, ono što sagovornik objašnjava; obezbjeđuje sinhronizaciju komunikacije jer se gestovima ispoljava očekivanje ili nestrpljenje i najava uzimanja riječi; ispoljavanje sličnosti ili razlika u stavovima osoba koje komuniciraju; pruža se povratna informacija na dato saopštenje itd. Fizička privlačnost je jedan od faktora značajnih za komunikaciju, pa čak i ljubavi. Poznato je da od fizičkog izgleda pojedinca zavisi izbor saradnika i stepen njegove poželjnosti u radu i različitim drugim situacijama.

OBLICI I KARAKTERISTIKE PSIHOSOCIJALNE INTERAKCIJE
Društvena sredina u kojoj pojedinac živi utiče na formiranje i ponašanje pojedinca. Pojedinci svojim ponašanjem djeluju na druge pojedince, grupe, organizacije i društvene sisteme. Tako dolazi do međusobnih uticaja na neposredno ponašanje. Ovi uticaji mogu biti direktni ili indirektni.

Imitacija je oblik psihosocijalne interakcije pod kojim se podrazumijeva pojava kad jedan
pojedinac reaguje na isti ili sličan način kako je to učinio pojedinac prije njega. Ona pretpostavlja postojanje 2 osobe modela i sljedbenika. Model je pojedinac koji služi za oponašanje i kojeg imitiraju, a sljedbenik je pojedinac koji oponaša. Postoje namjerna i nenamjerna imitacija. Nenamjerna imitacija se odvija na nesvjesnom nivou, a zasnovana je na bezuslovnim i uslovnim refleksima. Specifičan vid nenamjerne imitacije je „zarazno zijevanje“ koje se javlja kod pojedinaca kad vide da neko u društvu zijava. Namjerna imitacija je imitacija u kojoj pojedinac namjerno oponaša nekoga, trudeći se da bude što vjerniji u oblačenju, šminkanju, govoru, gestovima ili ponašanju osobe koju oponaša. Osim njih postoji i pseudoimitacija. U nekim situacijama izgleda da ljudi djeluju pod uticajem imitacije iako to ponašanje nema nikakve veze s imitacijom.

Identifikacija kao oblik psihosocijalne interakcije može biti najvažnija komponenta socijalne
interakcije jer je u pravilu podsvjesna, tj. individua ni sebi ni drugima ne priznaje da se na takav način brani od svojih teškoća i osjećaja inferiornosti ili tako reaguje zato što se nalazi u kriznoj situaciji koju ne može riješiti na uobičajene načine. Postoji i svjesna identifikacija kojom se pojedinci namjerno i svjesno identifikuju s drugim pojedincima ili grupama, jer osjećaju da oni imaju ciljeve koji se poklapaju s njihovim. Također postoji i emocionalna identifikacija (empatija), čija je osnovna karakteristika mogućnost pojedinca da saosjeća u emocionalnoj situaciji drugog pojedinca.

Sugestiju je ponekad teško razlikovati od imitacije ili identifikacije. I kod nje postoje 2 osobe
ona koja sugeriše i ona koja prima sugestije. To je proces komunikacije koji dovodi do prihvatanja određenog sadržaja kod jednog pojedinca, iako ne postoji nikakav logičan, očigledan, a često ni opravdan osnov za prihvatanje.

Simpatija i antipatija su oblici psihosocijalne interakcije koji doprinose lakšem shvatanju
pojedinih postupaka ljudi koji su zasnovani na emocijama. Simpatija predstavlja emocionalnu privrženost pojedincu ili socijalnoj grupi, pa čak i određenom sistemu ili ideologiji koja može postati osnova za neke odgovarajuće akcije. Uloge grupa simpatija i antipatija: biramo sebi prijatelje, procjenjujemo potupke i djelovanje drugih, zauzimamo stavove i podešavamo vlastitu aktivnost, djelovanje pojedinca pod uticajem simpatije i antipatije u svakodnevnom životu može biti nezgodno jer su to iracionalni elementi ponašanja i nisu pod direktnom kontrolom svijesti.

Socijalni pritisak je poseban element klime koja vlada u određenoj grupi ili socijalnoj
zajednici i koja dovodi do toga da pojedinci ili članovi grupe doživljavaju neprijatnosti i osjećaju opasnost ako se ne pridržavaju ili ne pokoravaju usvojenim normama i pravilima grupe. Za ostvarenje socijalnog pritiska primjenjuju se sredstva uvjeravanja i sredstva prisile. Sredstva uvjeravanja su sredstva koja ne sadrže elemente prisile, a koja mogu uticati na ponašanje ljudi i podsticati ih na aktivnosti koje su korisne za grupu. Neka od njih su: molbe, savjeti, preporuke, nagrade i sl. Sredstva prisile su ona sredstva kojima se socijalni pritisak jasno oblikuje, bez obzira da li je po svom emotivnom izrazu pozitivan ili negativan. Za njegovo ostvarivanje se koriste obećanja, prijetnje i kazne.

Facilitacija i inhibicija su oblici psihosocijalne interakcije koji pozitivno ili negativno utiču
na aktivnost pojedinaca ili grupa. Prisustvo drugih za vrijeme obavljanja aktivnosti može olakšavati i poboljšavati, ali i kočiti i otežavati ostvarivanje dobrih rezultata i uspjeha. Facilitacija je oblik psihosocijalne interakcije kad prisustvo drugih izaziva olakšanje i poboljšava aktivnost pojedinca, a inhibicija je oblik interakcije kad prisustvo drugih izaziva kočenje i pogoršavanje u realizaciji aktivnosti.