• Medjunarodne spediterske firme koje imaju zadatak da se brinu o otpremi i dopremi robe, kao i da brinu o robi tokom procesa isporuke.
• Trasportne firme koje obavljaju medjunarodni prevoz robe.
• Osiguravajuce kompanije obezbedjuju smanjenje rizika gubitka dobara tokom njihovog transporta.
• Poslovne banke spoljnotrgovinskih firmi preko kojih se vrse sva njihova placanja i naplate prema inostranstvu.
• Razne usluzne firme koje se bave npr. Marketingom, istrazivanjem trzista….
• Firme koje se bave skladistenim poslovima ciji je zadatak cuvanje robe.
• Mnogi instituti i istrazivacki centri za atestiranje ovlaceni su za ispitivanje pojedinih vrsta dobara koja cirkulisu u medjunarodnom prometu. To su razni instituti za kontrolu  materijala, instituti za kontrolu kvaliteta robe i laboratorije koje kontrolisu pogodnost proizvoda za odredjenu upotrebu.

2. Drzavne institucije od znacaja za spoljnu trgovinu od kojih najveci znacaj ima carina i ministarstvo nadlezno za pracenje spoljne trgovine.
3. Razne nedrzavne institucije kao sto su privredna udruzenja.
3. Neposredni i posredni ucesnici u spoljnotrgovinskom poslovanju, nacrtati semu!

QR (kratica za “quick response”) Riječ je o dvodimenzionalnom bar kodu koji mogu očitati sve nove generacije mobitela, a u sebi sadrži informacije, do 7 tisuća brojeva ili 4 tisuće slova: bio to link, tekst, SMS…

U rasteru kvadratića koji tvore kod krije se tekstualna poruka. Najčešće je to web adresa. Nakon očitavanja QR koda, internetski preglednik tvog mobitela odmah se usmjerava na adresu koju taj QR kod sadržava. U usporedbi s prepisivanjem web adrese, ova tehnologija omogućuje ti pristup željenoj web adresi brzim i jednostavnim postupkom, bez ikakvog tipkanja.

QR kodove može očitati svaki mobitel s fotoaparatom i pristupom internetu koji ima instaliranu aplikaciju za čitanje QR kodova. Nekim su uređajima te aplikacije već tvornički instalirane, a za ostale postoji velik izbor besplatnih aplikacija koje se mogu skinuti s interneta.

Japan, zemlja QR kodova

QR kodovi u obliku u kojem ih koristimo danas stvoreni su još 1994. u Japanu u Denso-Wave korporaciji. Japanci, skloni novoj tehnologiji, odmah su ih prihvatili i danas se u zemljama Dalekog istoka QR kod može pronaći na svakom koraku – od billboarda golemih multinacionalnih korporacija pa do posjetnica malih privatnika, grafita, naljepnica i stripova. Ti su zgodni rasteri kockica u Zemlji izlazećeg sunca prisutni u jednakoj mjeri kao i bar kodovi.

Tko su korisnici QR kodova?

Tehnologija QR kodova zbog praktičnosti i pristupačnosti danas je prisutna u svim krajevima svijeta. QR kodove prihvatili su veliki globalni brandovi. Gotovo da nema velike kompanije koja se već nije poigrala QR kodovima, a njihov broj raste iz dana u dan. Spomenimo samo neke: Pepsi, General Electric, Adidas, Starbucks, Chevrolet, a uskoro će ih koristiti i apsolutni lideri moderne komunikacije – Google i Facebook. QR kodovi sve će se češće viđati i kod nas u nadolazećim mjesecima.

Revolucionarna Tescova ideja

Trgovina u kojem kupci preko QR kodova kupuju proizvode s virtualnih polica nakon čega im se oni dostave. Najveći britanski trgovački centar Tesco u Južnoj Koreji otvorio je revolucionarni lanac offline dan na kućnu adresu.

Ideja trgovine je da sadrži tipične police s proizvodima kraj kojih kupci mogu šetati i razgledavati, međutim umjesto fizičkih kutijica, boca, limenki i pakiranja, na velikim osvijetljenim panoima postavljene su samo digitalne fotografije proizvoda koje sadrže sve informacije, cijenu i QR kod.

Logistika prodaje je dio mikrologistike koji se bavi svim radnjama u procesu kretanja i čuvanja robe od proizvođača do potrošača .

Logistika je djelatnost koja se bavi svladavanjem prostora i vremena uz najmanje troškove. U suvremenim uvjetima se najčešće koristi za označavanje poslovne funkcije i znanstvene discipline koja se bavi koordinacijom svih kretanja materijala, proizvoda i robe u fizičkom, informacijskom i organizacijskom pogledu. Kružni proces od nabave preko proizvodnje i prodaje do potrošača.
Logistika kao znanost predstavlja skup multidisciplinarnih i interdisciplinarnih znanja koja izučavaju i primjenjuju zakonitosti planiranja, organiziranja, upravljanja i kontroliranja tokova materijala, osoba, energije i informacija u sustavima. Nastoji naći metode optimizacije tih tokova s ciljem ostvarivanja ekonomskog efekta (profita).
Obuhvaća sve djelatnosti potrebne za kompleksnu pripremu i realizaciju prostorne i vremenske transformacije dobara i znanja. Nastoji uporabom ljudskih resursa i sredstava u sustavima staviti na raspolaganje tržištu tražena dobra u pravo vrijeme i na pravom mjestu u traženoj količini, kvaliteti i cijeni s točnim infomacijama vezanim uz ta dobra. Naglasak je na minimalnim troškovima i optimizaciji kako bi se postigla veća profitabilnost.
U znanstvenoj i stručnoj literaturi susreću se veoma različita stajališta o korijenu pojma logistika. Prema jednom stajalištu pojam logistika prvi put se javlja 1670. godine u vojnim dokumentima (Ludwig XIV.) u značenju opskrbe vojničkih trupa potrebnim materijalima kao i transportnom podrškom u prebacivanju (tj. transportiranju) trupa, naoružanja, opreme, prehrane i sl. s jednog položaja na druge položaje. Sukladno tome brojni autori navode da je pojam logistika nastao od francuske riječi loger koja znači “stanovati”, “smjestiti se”. To je poslužilo kao osnova za pojednostavljeno poimanje vojne logistike koja je obuhvaćala transport, prenoćište i opskrbu trupa kao i transport, skladištenje i čuvanje vojnih dobara.
Prema drugom stajalištu pojam logistike, u znanstvenom smislu vojne strategije i taktike prvi je uporabio švicarski general Baron de Jomini (1779.-1869.).
Potkraj 19. stoljeća izraz logistika se preselio i u Sjedinjene Američke Države, gdje se u njihovoj vojničkoj literaturi rabi izraz logistics u značenju “pozadinske vojničke službe”, odnosno znanosti o transportu i opskrbljivanju.
Logistika kao znanost i kao aktivnost u 20. stoljeću doživljava snažan razvoj i afirmaciju ne samo u vojnom području nego i u civilnim, odnosno gospodarskim sektorima.
Američko logističko društvo donosi sljedeću definiciju logistike : “Logistika je proces planiranja, ostvarivanja i kontrole učinkovitih, troškovno efektivnih tokova i skladištenja sirovina, poluproizvoda, gotovih proizvoda i time povezanih informacija od točke isporuke do točke primitka, primjereno zahtjevima kupaca.”
Definicija logistike prema Vijeću Europe glasi : “Logistika predstavlja upravljanje tokovima robe i sirovina, procesima izrade, završenih proizvoda i pridruženim informacijama od točke izvora do točke krajnje uporabe u skladu s potrebama kupca. U širem smislu logistika uključuje povrat i raspolaganje otpadnim tvarima.”
Na slici 1 dat je pregled logističkog sistema. Logističke usluge, informacioni sistemi i infrastruktura/resursi čine tri usko povezane komponente ovog sistema. Interakcija ovih triju komponenti u logističkom sistemu se tumači na sljedeći način. Logističke usluge podržavaju kretanje materijala i proizvoda od ulaza u proizvodnju, preko proizvodnje do krajnjih korisnika, kao i prilikom odlaganja otpada i odgovarajućih povratnih tokova. U ove usluge spadaju unutrašnje aktivnosti koje sprovode korisnici usluga (npr. skladištenje ili kontrola inventara u postrojenju proizvođača), kao i aktivnosti spoljnih pružalaca usluga.
Logističke usluge se sastoje od fizičkih aktivnosti (npr. transport, skladištenje) kao i drugih ne-fizičkih aktivnosti (npr. kreiranje lanca isporuke, odabir izvođača, pregovori u vezi transporta). Većina aktivnosti u sklopu logističkih usluga su dvosmjerne. Informacioni sistemi uključuju modeliranje i upravljanje odlučivanjem, dok su važnija pitanja praćenje i proučavanje. Takođe pruža osnovne informacije i savjete u svakoj fazi u kojoj logističke usluge i ciljne stanice dolaze u vezu .
U infrastrukturu spadaju ljudski resursi, finansijski resursi, pakovanje materijala, skladišta, transport i komunikacije. Većina fiksnog kapitala služi za izgradnju te infrastrukture. To su osnove i temelji u okviru logističkih sistema.

Razvoj logistike prodaje

Za promišljanje usmjeravanja budućih pravaca razvoja prodaje treba proučavati razvoj toga sustava u njegovu okružju. Kao najvažnija komponenta prodajnoga sustava može se uzeti metoda prodaje . Izbor metode prodaje u prodaji odnosi se najprije na odluku o prihvaćanju načela distance ili načela susreta, a potom i na izbor „stacionarne“ ili mobilne maloprodaje, kao i na izbor oblika posluživanja (npr. posluživanje na daljinu, samoposluživanje i slično.) S tim u vezi, sagledavanje mogućnosti i potreba razvoja e-Commercea na području prodaje, odnosno on-line shoppinga, ima veliko značenje, polazeći od toga da se metoda prodaje odnosi kako na uspostavljanje kontakta između kupca i maloprodavača tako i na način posluživanja kupca te naplate i dostave robe kupcu.
S apekta uspostavljanja kontakata između kupca i maloprodavača, podijelili smo dosadašnji razvoj prodaje u tri razdoblja :

• razdoblje fizičke razasutosti prodaje
• razdoblje hijerarhijske centralizacije prodaje
• razdoblje internetske globalizacije prodaje.

U prvom razdoblju, prije jačega manifestiranja utjecaja robnih kuća, prodavaonice su dijelile prodajno tržište te je svaka imala svoje gravitacijsko područje. Prodavači su mogli biti razasuti po cijelome gradu. Za njihovu opskrbu po ovome modelu postoji mnogo prodavaonica; svaka prodavaonica ostvaruje kontakte s potrošačima iz njezinog užeg gravitacijskog područja. To je razdoblje u kojem dominira poljoprivreda.
U drugom se razdoblju snažno razvijaju trgovinski centri koji najprije nastaju spontano, a kasnije se i urbanistički planiraju. Ideja centralizacije najprije se razvija samo uz velike gradove i njihove trgovinske centre, dok se kasnije ogleda pri razvoju izvangradskih trgovinskih centara. Prodavaonice u trgovinskim centrima ostvaruju više kontakata u skladu s hijerarhijskim razinama trgovinskih centara u sklopu kojih postoje. Najprije se centralizira ponuda robe i usluga trajnije uporabe, zahvaljujući razvoju glavnih trgovinskih centara u gradovima. Kasnije se centralizira i ponuda roba i usluga iz sektora prehrane i druge robe dnevne i tjedne uporabe, zahvaljujući razvoju velikih izvangradskih trgovinskih centara. U ovom razdoblju se u sklopu velikih poslovnih sustava ili kooperacijskih tvorevina integriraju veletrgovinske i maloprodajne funkcije. Na taj se način veletrgovina razvija više kao nacionalna i međunarodna (sada i globalna), a mnogo manje kao lokalna i regionalna. Ovo je razdoblje dominacije industrije, u kojem su se već pojavom robnih kuća i krupnih industrijskih poduzeća označile mogućnosti zaobilaženja veletrgovaca u kanalu distribucije.

U ovom radu pišem o uticaju spoljne trgovine na privredni razvoj nacionalne ekonomije. Spoljna trgovina je široka oblast u kojoj djeluju razni subjekti kao što su države, međunarodne organizacije, preduzeća. Tu se manifestuju njihovi različiti sukobi ili paralelni interesi i veze koje se uspostavljaju zbog trgovine. Odavno je otkrivena povezanost između ekonomske aktivnosti, pogotovo međunarodne trgovine i međunarodne politike. Spoljna politika značajno utiče na međunarodnu ekonomiju preko mjera i instrumenata koje jedna ili više država preduzima da bi direktno ili indirektno regulisala odvijanje privrednih veza sa inostranstvom.
U ovom radu ću iznijeti sve o teoriji spoljne politike, spoljnotrgovinskoj politici, zavisnosti privrede od spoljne trgovine, uticaju spoljne trgovine na domaći proizvod tj. o uticaju uvoza na domaći proizvod I funkciji uvoza, o multiplikatoru spoljne trgovine, elastičnosti u spoljnoj trgovini, o carinama kao instrumentima spoljne politike, uvoznim kvotama i spoljnotrgovinskim dozvolama.

 
EKONOMSKE INTEGRACIJE NACIONALNIH EKONOMIJA
(poboljsanje medjunarodne trgovine-poslovanja)

Odredjeni oblici ekonomskih povezivanja izmedju zemalja javljaju se u 19.vijeku,iako se stvarni nastanak regionalnih ekonomskih integracija ostvaruje poslije Velike ekonomske krize i drugog svjetskog rata,tj.u 20.vijeku. Sa stanovišta makroekonomije,efekti integracije mogu biti dvostruki:-to su efekti koji se odnose na kreiranje(razvoj)trgovine(trade creation) to su efekti koji se odnose na skretanje trgovine(trade diversion)Kreiranje poslovanja ogleda se u povećanoj tražnji,u integraciji i odnosu na nacionalno tržište,što utiče na bolju alokaciju resursa,povećavanje proizvodnje,zaposlenosti i dohotka. Do skretanja poslovanja dolazi zbog toga,što smanjenje troškova i cijena unutar integracije može dovesti do zamjene uvoza iz trećih zemalja proizvodima ostvarenim unutar integracije zbog poboljšanih uslova proizvodnje unutar integracija. Oblici regionalne ekonomske integracije mogu biti različiti.Najniži oblik ove integracije predstavlja sporazum o preferencijalnoj trgovini.Ovim sporazumom zemlje članice se obavezuju da u medjusobnoj trgovini za odredjene proizvode primjenjuju niže carinske stope.Svaka zemlja članica ovakvog sporazuma ima pravo da u trgovini sa trećim zemljama primjenjuje sopstvenu,nacionalnu carinsku tarifu. Sljedeći oblik integracija predstavlja zona slobodne trgovine.Njena osnovna karakteristika je u tome što zemlje članice integracije u medjusobnoj razmjeni ukidaju u cjelini, recipročno carine i druge prepreke u trgovini,ali prema trećim zemljama primjenjuju sopstvenu carinsku zaštitu. Carinska unija kao sljedeci mogući oblik regionalne integracije karakteristična je po tome što zemlje članice uspostavljaju zajedničku tarifu i prema trećim zemljama ,čime se otklanjaju problemi koji se mogu javiti u okviru slobodne zone trgovine.

Sljedeći viši oblik integracije je zajedničko tržište.U zajedničkom tržištu su integrisana i tržišta faktora proizvodnje tj.tržište rada i tržište kapitala. Najviši oblik regionalne ekonomske integracije predstavlja ekonomska unija.Pored elemenata carinske unije, ona sadrzi:monetarnu uniju,koordinaciju nacionalnih ekonomskih i socijalnih politika,spoljne i bezbjedonosne politike,jedinstvenu politiku prema trećim zemljama,usaglašeno zakonodavstvo. Strukturno prilagodjavanje je sastavni dio procesa privrednog razvoja ,i samih integracija,koje u mnogome utiču na razvoj same ekonomske saradnje država.Strukturno prilagodjavanje ne karakteriše samo nerazvijene zemlje,već i visoko razvijene tržišne ekonomije. Kada je o zemljama centralne i istočne Evrope riječ, samim tim i Srbije,politika strukturnog prilagodjavanja,pored oživljavanja rasta i stvaranja tržišnog privrednog sistema mora rješavati probleme nezaposlenosti,niskih plata i pogoršanja uslova rada,zatim rastućih nejednakosti u dohotcima i porasta siromaštva,kao i pogoršanje usluga socijalnog osiguranja i zaštite.
Osnovni cilj politike strukturnog prilagodjavanja privrede je podsticanje razvoja sektora i grana za koje u zemlji postoje najpovoljniji uslovi za razvoj i koje mogu na bazi raspoloživih faktora proizvodnje dostići najviši nivo efikasnosti i konkurentnosti na osnovu nižih cijena i istovremeno boljeg kvaliteta.Promjeni strukture privrede,unaprijedjenju konkurentnosti i povećanju izvoza značajno doprinose grane u kojima je došlo do ekspanzije profitno orijentisanih preduzeća koja pod pritiskom konkurencije povećavaju efikasnost.Privreda treba da ubrza ispunjavanje ovih činilaca,radi što bolje ekonomske saradnje sa EU. Osvrt na agrarnu politiku,koja već nekoliko decenija egzistira i razvija se na prostoru zemalja članica EU(Evropske unije),ima za cilj da ukaže na riješenja sadržana u dokumentima zajednice i pokaže da li su i u kojoj mjeri,takva rješenja primjenljiva u našoj stvarnosti.

1. preciznost
2. tačnost
3. pravovremenost
4. potpunost
5. jasnost

Svrha i pojam istraživanja tržišta

Na istraživanje tržišta postavljaju se veoma odgovorni zadaci, prvenstveno jasna slika željenih ciljeva, poznavanje metodologije donošenja poslovnih odluka, kao i znanstvenih metoda istraživanja. Istraživanje tržišta je aktivnost koja zahtijeva vrlo često mnogo sredstava, educiran i kvalitetan kadar, te brižljivu pripremu za sam proces istraživanja. Savremene metode istraživanja zahtevaju timsku aktivnost stručnjaka raznih profila.

Poznato je da preduzeće svoje osnovne ciljeve ostvaruje na tržištu kroz zadovoljavanje potreba društva uz ostvarivanje sopstvenog dohotka. Ukoliko poduzeće posluje po načelima marketing koncepcije, mora poznavati svoje tržište, mišljenja svojih potrošača, svoje potencijalno tržište, konkurentsko tržište kao i sve promene koje se na tržištu događaju.

Istraživanje tržišta je prikupljanje, registriranje i analiziranje svih problema u vezi s tržištem (odnosno u vezi s odnosom između proizvoda – usluga i potrošača, tj. kupaca) u cilju određivanja prošlih, postojećih, mogućih i budućih potrošača odnosno kupaca.

Kada govorimo o tržištu u globalu, možemo reći da tržište predstavlja bilo koje mesto gde se susreću ponuda i potražnja za robom, uslugama ili novčanim sredstvima.Organizovani prostor, sa svim potrebnim elementima neophodnim za njegovo funkcionisanje, kao što su tačno određeno vreme, tržišna pravila, uzanse kupoprodaje i sl. nazivamo tržištem.

Pojam tržišta

Trziste se moze definisati na različite nacine u zavisnosti od svrhe definisanja. Razlicitost gledista i definicija o trzistu izraz je poznate cinjenice da je trziste kao fenomen veoma kompleksno, da postoje mnogobrojni aspekti analize trzista i razlicite forme u kojima se trziste ispoljava. Posmatrano sa aspekta odnosa koji se uspostavljaju na trzistu, definise se kao: ”sveukupnost odnosa ponude i traznje koji na odredjenom mestu i odredjenom vremenu uticu na prodaju pojedinih roba i skup svih ustanova podrucja i uredjaja koji omogucuju organizovani i stalni kontakt izmedju kupaca i prodavaca.” Iz ugla markeninga trziste se moze definisati kao “agregantni skup snaga i uslova u okviru kojih kupci i prodavci donose odluke koje rezultiraju u transferu roba ili usluga”. Opsta teorija sistema definise pojam trzista kao “jedan slozen dinamicki i stohasticki sistem, koji je istovremeno podsistem sistema funkcionisanja velikog ekonomskog sistema”. Razmatrajuci definicije trzista konstatujemo da bi se u svim novijim definicijama mogle izdvojiti tri razlicite grupe, s obzirom na znacaj koji se u tim definicijama pridaje pojedinim komponentama trzista.

U te grupe spadaju:

• u prvoj grupi definicija akcenat je stavljen na same ucesnike u razmeni “na ukupnost kupaca i prodavaca”, tako da se tu posebno istice personalna komponenta trzista
• u drugoj grupi definicija moze se uociti da se istice “odnos izmedju nosilaca ponude i traznje”, tj. akcenat je stavljen na kontakte izmedju aktera u procesu razmene
• u trecoj grupi definicija moze se uociti da se akcenat stavlja na suceljavanje ponude i traznje

Dakle moze se uociti da postoje jasne razlike u definisanju trzista. Dati jednu potpunu definiciju trzista znacilo bi da se u definisanju pored uzimanja u obzir njegovih komponenti, moraju uzeti u obzir i njegova struktura i funkcije. U pojedinim definicijama moze se uociti pokusaj, da se struktura trzista svodi na ukupnost ponude i traznje a funkcije na njihovo suceljavanje. Ono sto se ne nalazi u mnogobrojnim definicijama trzista, moze se naci u brojnim analizama konkretnog trzista, gde je trziste kao fenomen naslo svoje potpuno objasnjenje.
Stepen razvijenosti i stabilnosti trzista je u korelaciji sa razvijenoscu i stabilnoscu velikog ekonomskog sistema, mada trziste moze pruziti relevantne informacije za sagledavanje nekih karakteristika stanja velikog ekonomskog sistema.

Tržište sačinjavaju trgovačka mreža (prodavnice, samoposluga, robna kuća, benzinska pumpa ,..), zatim trgovine na veliko, pijaca, prodaja u fabrikama, berza, aukcija, sajam, itd.. U uslovima robne proizvodnje preduzeće ne može egzistirati bez tržišta, kao što ni tržište ne bi moglo postojati bez raznovrsnih ekonomskih organizacija. Svako preduzeće ima svoje nabavno i prodajno tržište. Na nabavnom tržištu preduzeće se opskrbljuje sa sredstvima za prozvodnju ili trgovačkom robom koja predstavlja predmet njegovog poslovanja. Na prodajnom tržištu preduzeće prodaje svoje proizvode, odnosno trgovinsku robu i usluge koje predstavljaju predmet njegovog poslovanja. Preduzeće, kao i svaka druga privredna organizacija, zahteva da se stalno nabavlja i prodaje. Prema tome, privredna organizacija je i kupac i prodavac, i po logici tržišne ekonomije postoje dve uloge: u ulozi kupca preduzeće teži da kupi što jeftinije, a u ulozi prodavača da proda što skuplje.

U trgovini razlikujemo tri osnovne uloge:

1. Kupci – osobe (ili institucije) sa novcem koje žele ga zamene za proizvod ili uslugu;
2. Prodavaci – osobe (ili institucije) koje nude proizvode ili usluge kupcima. Oni su obično podeljeni u dve velike grupe: prodavace na malo (eng. retailers), koji posluju direktno s krajnjim kupcima, i prodavace na veliko (eng. wholesalers) koji opskrbljuju prodavce na malo.
3. Proizvođači – osobe (ili institucije) koje kreiraju proizvode ili usluge koji se dalje prodaju. Proizvođač je uvek i prodavac, jer mora prodati proizvod bilo prodavcu na veliko (posredniku) bilo prodavcu na malo, ili čak direktno krajnjem kupcu.

Razvoj i napredak Srbije u najvećoj meri zavisi od investicija koje su vezane za obavljanje dugoročne delatnosti. Najčešći dosadašnji oblik investiranja ostvarivao se kroz privatizaciju i „greenfield“ projekte, s tim što je u velikom broju slučajeva privatizacije cilj bila upravo nepokretna imovina koju subjekat privatizacije poseduje i koja u kasnijoj fazi često predstavlja temelj za „greenfield“ ili sve češće „greyfield“ i „brownfield“ projekte.
Imajući u vidu da je cena zemljišta u Srbiji još uvek niska, kao i cena radne snage, veliki broj investitora ulaže u ovu granu privrede, u tržište nekretnina, koje su do skora bile najprofitabilniji resor u Srbiji. Tržište nekretnina u društvima u tranziciji je, bez sumnje, jedan od važnih pokazatelja stvarne liberalizacije njihove nasleđene ekonomije. Pravo slobodne kupovine i prodaje nekretnina je svakako jedan od stubova svakog demokratskog društva. Uređeno tržište nekretnina , pretvara aktivu u kapital. kako izgleda is a čime raspolaže tržište nekretnina u Srbiji, govore naredni redovi ovog rada.

Za tržište nekretnina se može reći da se sastoji od većeg broja odvojenih tržišta koja se razlikuju s obzirom na prostorni ili geografski položaj nekretnine i vrstu nekretnine. S obzirom da je svaka pojedina nekretnina jedinstvena celina koja se nalazi na jednoj jedinstvenoj lokaciji potrebno je svaku od njih tretirati kao potpuno zasebnu i neponovljivu.

Osobenosti na tržištu nekretnina

Tržište nekretnina se u mnogome razlikuje od ostalih, postojećih tržišta, i to zbog sledećih činilaca i faktora:

• specifičnog odnosa ljudi prema nekretninama, socijalnog standarda, navika ljudi, prestiža i drugih društvenih faktora,
• ekonomskog razvoja i trendova, uključujući vrednost nekretnina,
• zakonskih rešenja i uticaja države na ovaj segment tržišta,
• lokacije nekretnine i prostornih ograničenja na određenoj lokaciji.

Nadalje, odnos ljudi prema nekretninama obično se posmatra kroz tri zasebna i odvojena aspekta:

• lično osećanje,
• očekivanje i
• psihološke dobiti.

Kada se govori o ličnim osećanjima koje ljudi gaje prema nekretninama uvek je na prvom mestu pojam vlasništva koji ljudima daje osećaj sigurnosti, ličnog statusa i dobrog ulaganja. Sa obzirom da naši zakoni vuku korene iz Rimskog prava i Dušanovog zakonika, pravo na vlasništvo je neprikosnoveno. Očekivanja kontinuiranog rasta cena i dalje su vrlo snažan motiv za kupovinu nekretnina, mada se kroz istoriju mnogo puta pokazalo da to uopšte nije tako pouzdan način za uvećanje kapitala. Psihološka dobit još uvek dominira kod velikog broja ljudi pri donošenju odluke o kupovini kuće. Takođe je poznat i izražen fenomen da stanovanje i posedovanje nekretnina u pojedinim elitnim kvartovima pojedinih gradova predstavlja i određeni statusni simbol.
Ekonomski razvoj društva, privredni rast i drugi ekonomski parametri, koji se eksplicitno mogu izraziti kroz bruto nacionalni dohodak u jednoj državi i platežnu moć stanovništva, utiču i na vrednost nekretnina u toj državi. Vrednost nekretnina obično je vrlo velika, što znači da se ova vrsta transakcija uglavnom zasniva na raznim vrstama zaduživanja i drugim vrlo složenim oblicima zatvaranja finansijskih konstrukcija.

Iz tog razloga i važnost finansijskih institucija, zakonodavstva, tržišta kapitala, fiskalne i monetarne politike znatno je veća no na bilo kojem drugom tržištu roba ili usluga. Kada se govori o vrednosti nekretnina, procena je da se 48.8% sveukupnog svetskog bogatstva nalazi u nekretninama.
Uticaj države na tržište nekretnina je izrazito prisutan u svakom društvu. On se ogleda kroz poreski sistem, plansku, urbanističku i građevinsku regulativu, te brojne zakonske akte koji se odnose na način upotrebe nekretnina i trgovanja njima. Veliki uticaj države čini da svaki potez na tržištu nekretnina zahteva brojne i složene dodatne analize. U engleskoj i američkoj literaturi često se za pojam nepokretnosti koristi izraz real estate, koji ima mnogo šire značenje od samog pojma nepokretnosti, i moglo bi se svrstati u izraz imovina. Razlaganjem termina real estate, da bi podrobnije objasnili ovaj pojam, dolazimo do zaključka da ono podrazumeva i:

• stvar u fizičkom smislu, odnosno nekretninu kao što je zemljište, kuća ili neka druga nepokretnost sa svojim fizičkim svojstvima,
• čitav set prava koja mogu biti na određenoj nepokretnosti, kao što je pravo posedovanja, zakupa, lizinga, određena ograničenja raspolaganja i druga stvarna i obligaciona prava,
• čitav niz profesionalnih ili biznis orjentisanih aktivnosti koji pokreću cele industrijske grane, proizvodnje i izgradnje nepokretnosti, uređenje prostora i projektovanje nepokretnosti, prodaja i posredovanje u prodaji nepokretnosti, oglašavanje, izdavanje i druge delatnosti koje su vezane za nekretnine.

Otuda je tržište nepokretnosti veoma kompleksna i široka oblast gde se realizuje veliki deo bruto nacionalnog dohotka u određenom društvu.

Način sticanja imovine

Svojina se stiče na dva načina i to originarni i derivativni način sticanja. Originarni način sticanja podrazumeva sticanje prava svojine od nevlasnika, dok derivativni način sticanja prava svojine znači da se pravo svojine pribavlja od vlasnika, odnosno ugovorom. Ugovorom ili nekim drugim pravnim poslom vrši se pravo prometa, prenosi se pravo između ugovornih strana. Ugovor je stvarni pravni odnos između određenih strana. Postoje dva uslova za sticanje svojine i to:

• pravni osnov i
• način sticanja.

Pravni osnov sticanja je skup svih momenata koji u smislu pozitivnih prava omogućavaju da se pribavi jedno pravo. Pravni osnov mora biti zakonom definisan, punovažan, formalno određen, potpisan od strane ugovornika. Način sticanja podrazumeva da se pravo svojine na nepokretnosti stiče upisom u javne registre, a pravo svojine na pokretnoj stvari stiče se predajom stvari. Pri tome mora postojati ugovor koji mora biti overen.

Zaštita svojine

Za zaštitu svojine ili državine postoji institucija tužbe kojom se svojina štiti pred nadležnom sudskom institucijom. Državinska tužba štiti samo državinu i ona je hitna zato što je neko onemogućen da koristi neko svoje pravo i Sud će naložiti odmah vraćanje. Svojina se takođe štiti tužbom. Postoje četiri svojinske tužbe i to su:

• tužba za povraćaj svojine,
• tužba zbog uznemiravanja svojine,
• tužba iz pretpostavljane svojine, ne traži se priznanje državine već svojine,
• tužba za naknadu štete.

Pravo svojine može se posmatrati kao apsolutno pravo na stvari u granicama koje mu određuje pozitivno pravo, odnosno pravni poredak. U zavisnosti od toga kako deluju pojedina ograničenja na subjekta svojine, ona se mogu podeliti na ograničenja koja imaju za posledicu:

• propuštanje – onemogućava vlasnika da donese slobodnu odluku da čini ono što želi, npr. ako se vlasniku nameće zabrana građenja,
• trpljenje – vlasniku se nameću obaveze koje utiču na to da on ne može otkloniti uticaje trećeg lica na njegovu stvar,
• činjenje – vlasniku se postavlja da sa svojom stvari postupa prema uputstvu, odnosno onemogućava mu se donošenje slobodne odluke da čini ono što želi.

Pod skladištem se podrazumevaju sve otvorene, natkrivene ili zatvorene površine namenjene za čuvanje robe. Zato skladišni objekat ne mora nužno podrazumevati postojanje bilo kakve zgrade ili objekta visoke gradnje, nego može označavati i otvorenprostor koji je tako organizovan da tokom nekog vremenskog perioda omogućava čuvanjeodređene vrste robe. Koreni skladištenja sežu u daleku prošlost, do vremena kada je čovek počeo da proizvodi više nego što mu je bilo dovoljno za potrošnju u tom trenutku. Do industrijske revolucije individualna gazdinstva i domaćinstva funkcionisala su kao samodovoljne ekonomske jedinice sa svojim ostavama koje imaju skladišnu funkciju. Sa ekonomskom specijalizacijom i intenziviranjem transporta u toku industrijske revolucije skladišna funkcija postaje deo funkcionisanja maloprodaje i veleprodaje i dodatak marketingu.

Skladište je bilo statičan sistem neophodan za savlađivanje vremenskih razlika. Dugo je posmatrano kao nužno zlo koje generiše jedino troškove. Malo ili nimalo vodilo se računa o
pretovaru i unutrašnjem transportu. Različite robe skladištile su se u istom skladištu i to najčešće u gomilama na podu. Tek II Svetski rat i vreme posle njega moguće je posmatratikao
period u kome počinje da se uočava trend povećanja efikasnosti skladišnog sistema. Nakon ovog perioda, ubrzano se razvijaju različita specijalizovana, regionalna i lokalna skladišta i
sve više se razmišlja u pravcu upravljanja zalihama. Tako primenjuju se tehnike prognoze i upravljanja proizvodnjom. Na taj način smanjuju se vremenske neusaglašenosti u proizvodnji,
proizvodnja postaje koordinisana i zahtevi za skladišnim prostorom se smanjuju. Menja se i koncept maloprodaje, pri čemu se pojavljuju sve veći objekti i supermarketi koji onda
generišu drugačije zahteve prema skladišnom sistemu. Torezultira pojavom regionalnih distributivnih centara koji preko skladišta obezbeđuju ekonomično skladištenje širokog asortimana proizvoda. Sve ovo uslovljava razvoj i primenu modernih visokomehanizovanih i automatizovanih skladišnih sistema sa, informatički sve naprednijim, upravljanjem.

Napredak u ovoj oblasti utiče i na proizvodnju,te skladišta postaju sastavni deo JIT koncepta. Tokom1960-ih i 1970-ih napori u oblasti skladišnih sistema prebacuju se u sferu primene novih tehnologija. Svaka faza i podsistem skladišta se modernizuju i razvijaju se nove tehnike i procedure rada. U 1980-im fokus seprebacuje na poboljšanje konfiguracije skladišta i pretovarne mehanizacije koja se tukoristi, a 1990-e se mogu označiti kao period u kome se teži većoj fleksibilnosti, povećanju produktivnosti i primene informacionih tehnologija. Skladišno poslovanje podrazumeva skup poslova koji se odnose na skup poslova koji se odnose na prihvatanje, čuvanje i izdavanje nabavljene (proizvedene) robe prihvatanje, čuvanje i izdavanje nabavljene (proizvedene) robe .

1. Skladište u širem smislu – prostor izgrañen u celini, delimično izgrađen ili neizgrađen; ograničen ili ne; pokriven ili ne, koji se upotrebljava za smeštaj robnih fondova preduzeća upotrebljava za smeštaj robnih fondova preduzeća.
2. Skladište u užem smislu – samo onaj ograničen i pokriven prostor sa inventarom za manipulaciju, koji služi isključivo u svrhu uskladištenja i čuvanja robe od svih uticaja koji bi mogli dovesti do gubitaka na njoj.

Skladište je posebno opremljena prostorija u kojoj se obavlja prijem, smeštaj, čuvanje, pakovanje, uzorkovanje, klasiranje, sortiranje, obeležavanje, utvrđivanje kvaliteta i izdavanje
sirovina, poluproizvoda, gotovih proizvoda, ambalaže, sitnog inventara, kao i priprema ovih dobara za otpremu u proizvodne pogone, prodavnice ili kupcima.

MESTO, ULOGA I ZADACI SKLADIŠNOG SISTEMA
Sistem skladištenja ima zadatak da ublaži i izjednači vremenske, količinske i strukturne razlike u robnim tokovima. Neravnomernosti robnih tokova prouzrokovane su: vremenskim oscilacijama i kolebanjima zahteva tržišta, sezonskim karakterom proizvodnje, kao i činjenicom da proizvodnja mora da se realizuje u ekonomičnim serijama. Skladištenje proizvoda može se realizovati u različitim karikama logističkog lanaca. Skladišni sistemi se nalaze na mestima sučeljavanja različitih robnih tokova kao što su: tokovi makro i mikrodistribucije, tokovi dopreme sirovina, tokovi unutrašnjeg transporta, tokovi distribucije finalnih proizvoda. U literaturi se navodi da skladište svojim funkcionisanjem omogućava realizaciju određenih koristi u logističkim procesima uopšte. To su, pre svega koristi od vremena, mesta i od količine. Osnovni efekat skladištenja je vremenska korist s obzirom na funkciju savlađivanja vremenskih razlika između trenutka proizvodnje i potrošnje. Korist od mesta proističe time što skladišta obezbeđuju preduslove za povoljnije savlađivanja prostorne
razdvojenost i mesta proizvodnje i potrošnje. Tako, skladištenjem se obezbeđuje i korist od količine jer se omogućuje zadovoljiti različitu veličinu tražnje. Skladišta se mogu naći na
različitim mestima u robnom toku i mogu imati različite funkcije u procesu otpreme i isporuke proizvoda, od pošiljoaca do krajnjeg primaoca (slika 1.)

Osnovni zadaci skladišnog sistema 

Kao osnovni zadaci skladišnog sistema, bez obzira na njegovu ulogu i mesto u logističkom lancu, izdvajaju se:

• prijem i otprema robe
• istovar i utovar transportnih sredstava
• kvantitativna i kvalitativna kontrola
• obeležavanje
• eventualno formiranje i rasformiranje logističkih jedinica
• registrovanje i unos podataka
• uskladištenje i iskladištenje robe
• transport i manipulisanje materijalaunutar i između pojednih skladišnih zona kao što su: pretovarni front -prijemna zona – skladišna pozicija – otpremna zona, i dr. 7
• čuvanje robe: realizacija kvantitativnih i kvalitativnih zahteva vezanih za držanje zaliha u skladištu, kroz obezbeđenje adekvatnog skladišnog prostora, skladišne opreme i uslova (vlažnost, svetlost, temepratura), u kojima neće doći do neželjenih promena na robi, njenog starenja, pada kvaliteta i dr. Određene grupe proizvoda, pred skladišta postavljajus pecifične zahteve u pogledu uslova i vremena čuvanja koji proističu iz potrebe za završetkom proizvodnog procesa (industrija alkoholnih i bezalkoholnih pića, keramičkih, porcelanskih i betonskih proizvoda ili za dozrevanjem što je karakteristično za distribuciju južnog voća).
• komisioniranje robe
• vađenje i sortiranje robe prema nalogu za komisioniranje, formiranje mešovitih paketa, kompletiranje jednica otpreme, unos podataka i dr.

Lokacijski položaj, tehnička oprema i tehnologija skladištenja, primena informacionoupravljač kog sistema u velikoj meri utiču na kvalitet usluge isporuke i troškove skladištenja i
distiribucije proizvoda, kao i na samo funkcionisanje ostalih logističkih sistema.

Svaka kompanija zna svoju ulogu na tržištu, prema svojoj specijalizaciji i s obzirom na vrstu proizvoda kojim opskrbljuje tržište, bilo da se radi o domaćem tržištu ili o onom izvan granica vlastite države.  Isti taj proizvođač isto tako želi ostvariti određenu dobit, ne bi li zadovoljio životne potrebe, kako svoje tako i svojih zaposlenika. Budući da se u poslovanju vrte razne računice, novac, prihodi, rashodi, dobitci ili pak gubitci, svaka kompanija teži ostvarivanju što većih prihoda, a samim tim i dobitka kako bi uspješno poslovala i mogla egzistirati na tržištu.
Jedna od bitnih stvari u poslovanju kompanije su kalkulacije koje direkno utiču na prihode i rashode. Njihov smisao je u tome da pravilno odrede nivoe cijena i troškova kako bi kompanija na što uspješniji način obavljala svoju ulogu na tržištu. U nastavku teksta biće objašnjen sam pojam kalkulacije, metode izrade kao i važniji pojavni oblici kalkulacija.

Pojam kalkulacija

Kalkulacija je računski postupak određivanja cijene nekog proizvoda ili usluge. Kalkulacija u poduzetništvu predstavlja uslov za donošenje kvalitetnih poslovnih odluka. Postoji više vrsta cijena koje se korsite u trgovinskim preduzećima, a to su:

1. fakturna cijena dobavljača koja predstavlja neto prodajnu cijenu dobavljača ( proizvođač, veletrgovina…) koja je iskazana u fakturi
2. nabavna cijena koja podrazumijeva fakturnu cijenu uvećanu za iznos troškova nabavke ( prevoz, osiguranje… )
3. uvozna nabavna cijena je fakturna cijena inozemnog isporučitelja uvećana za sve zavisne troškove nabave i uvoza
4. prodajna cijena bez poreza predstavlja nabavnu cijenu uvećanu za maržu trgovinskog preduzeća
5. prodajna cijena s porezom je cijena koju plaća kupac i koja predstavlja nabavnu cijenu uvećanu za maržu i porez
6. izvozna cijena je cijena koja se fakturiše inozemnom kupcu, a predstavlja fakturnu cijenu proizvođača uvećanu za visinu marže izvoznika

Mаloprodаje je veomа kompleksnа privrednа delаtnost. U sаvremenim uslovimа predstаvljа područje koje je nedovoljno istrаženo u sistemu ekonomskih nаukа. Otudа još uvek ne postoji zаokruženа teorijа mаloprodаje. Pristupi izučаvаnju mаloprodаje mogu biti višestruki. Postаvljа se pitаnje, štа je mаloprodаjа? Mаloprodаju bi mogli definisаti kаo: orgаnizovаnu fаzu u kаnаlimа distribucije, između proizvođаčа i finаlnih potrošаčа. Onа obeležаvа fаzu u kojoj se uspostаvljа kontаkt, između proizvođаčа i finаlnih potrošаčа. Nаjčešće se mаloprodаjа definiše kаo skup аktivnosti koje se uključuju u proces prodаje robe i uslugа finаlnim potrošаčimа zа neposrednu potrošnju.

Četiri osnovnа pristupа u nаučnom izučаvаnju mаloprodаje

Postoje nаjmаnje četiri osnovnа prilаzа u izučаvаnju mаloprodаje. Prvi, se odnosi nа sаgledаvаnje njenog mestа i uloge u procesu društvene reprodukcije. Drugi, se odnosi nа činjenicu dа se rаdi o fаzi u kаnаlimа distribucije. Trećim, pristupom se istrаžuje proces uprаvljаnjа nosilаcа funkcijа prometа nа mаlo, dok se Četvrtim, pristupom ističe mаloprodаjа kаo socijаlnа institucijа u društvu.
U sаvremenoj literаturi iz ove oblаsti se povlаči dа mаloprodаjа predstаvljа jedаn od bаzičnih sektorа u mаkroekonomiji. U rаzvoju ekonomske misli, centrаlno pitаnje u vezi sа trgovinom, а time i sа mаloprodаjom, odnosilo se nа kаrаkter rаdа sа stаnovištа stvаrаnjа nove vrednosti. Trgovinа igrа bitnu ulogu u korelаciji između proizvođаčа i potrošаčа. U sаvremenim uslovimа istrаživаnjа u sferi mаloprodаje ocenjuje se koje institucije mаloprodаje imаju mogućnost intenzivnijeg rаzvojа. Mаloprodаjа može dа se izučаvа kаo posrednik u kаnаlimа distribucije. Institucije mаloprodаje mogu se motivisаti dа se bore zа što veće ekonomske rezultаte, uz rentаbilnost, produktivnost, ekonomičnost i efikаsnost poslovаnjа. Kаnаli distribucije se ogledаju u obliku vertikаlnog sistemа mаrketingа, (kаnаlа mаrketingа koji obuhvаtа proizvođаčа, trgovinu nа veliko, trgovinu nа mаlo i krаjnjeg potrošаčа). Menjа se područje izučаvаnjа mаloprodаje, jer ono dobijа dаnаs novu dimenziju. U suštini ono predstаvljа niz аktivnosti u vezi sа: nаbаvkom, prodаjom, promocijom, prezentаcijаmа аsortimаnа, kontrolom zаlihа, sklаdištenjem, cenаmа i finаnsijаmа. Ove аktivnosti mogu dа se posmаtrаju iz uglа detаljiste ili proizvođаčа, trgovine nа veliko i orgаnizаcije potrošаčа.

POJAM I ZNAČAJ MALOPRODAJE
Maloprodaja predstavlja fazu prometa u kojoj se uspostavlja kontakt između potrošača i krajnjih potrošača. Ona je skup aktivnosti koje se uključuju u proces prodaje roba i usluge potrošačimaza neposrednu potrošnju.
U ukupnom izračunavanju maloprodaje polazi se od četiri osnovna pristupa:

• Maloprodaja se sagledava kao jedan od osnovnih sektora u makro-ekonomiji koji povezuju proizvodnju i potršnju,
• Maloprodaja se sagledava kao posrednik u kanalima distribucije,
• Maloprodaja se sagledava sa mikroaspekta, odnosno razmatraju se svi aspekti upravljanja maloprodaje,
• Maloprodaja je faktor urbanog razvoja i značajna socijalna institucija u društvu.

Maloprodajom se bave različite teorije od kojih najznačajnije su:

• Funkionalna historija maloprodaje,
• Historija institucionalnih prometa u maloprodaji,
• Makroteorija maloprodaje,
• Mikroteorija maloprodaje,
• Teorija ponašanja potrošača u maloprodaji.

Uloga maloprodaje je sve veća i ima ogroman značaj u snadbijevanju stanovništva pa je potrebno nastaviti sa njenim izračunavanjem. Posebno je neophodno prilagoditi maloprodaju savremenim kretanjima u pravcu informacionih tehnologija.