Odlomak

Uvod
Odluku da izvrše atentat na Franca Ferdinanda donijelo je nekoliko omladinaca iz Bosne i Hercegovine, koji su se, kao đaci i radnici, nalazili u Beogradu. NJihova odluka bila je spontana. Samo su za oružje ušli u vezu sa dva-tri lica iz Crne Gore. Danas se zna, da ni u samom vođstvu Crne Ruke nije bilo sve poznato šta se sprema i da su Apis i Voja Tankosić radili na svoju ruku. Odgovornoj vladi, s kojom su bili u neprijateljstvu, nisu dali apsolutno nikakvo obavještenje; čak su, pomažući mladim ljudima da se prebace preko granice, naročito pazili da oni ne bi došli u kakvu bilo vezu s organima vlade. Znali su dobro, da bi vlada bila odlučno protiv toga, svjesna mogućih opasnosti, i željna da u zemlji, posle dva teška rata, sačuva mir. I sam Apis predomislio se kasnije i poručivao je u Bosnu svojim mladim prijateljima da odustanu od atentata, ali se oni više nisu dali odvratiti.
U Tuzli i Sarajevu omladinci zavjerenici Gavrilo Princip i Trifko Grabež gimnazisti i tipografski radnik Nedeljko Čabrinović uveli su u svoj krug nekoliko svojih drugova, a uključili su i nekoliko nacionalnih radnika, koji su im trebali izvršiti izvjesne usluge. Tajna je čuvana dosta brižljivo, ali se ipak ponešto naslućivalo. Već u maju govorili su neki protjerani đaci iz Hrvatske o mogućnosti atentata i o tom su u Beč stizali izvještaji policijskih vlasti. I srpski poslanik u Beču, Jovan Jovanović, pričao je, da je na diskretan način skrenuo pažnju na opasnost ministru za Bosnu i Hercegovinu L. Bilinskom, ne znajući inače da kaže išta konkretnije. Policija u Sarajevu upozoravala je oficirske krugove na opasnosti, ali su ovi samouvjereno odbijali sve primjedbe. Oni su organizaciju prestolonasljednikovog puta uzeli u svoje ruke. Atentat je izvršen na Vidovdan, prije podne. Prvi atentat, koji je izveo Čabrinović, nije uspio. Kad se prestolonasljednik vraćao iz gradske vijećnice i pošao da otvori novi muzej izvršio je drugi atentat Gavrilo Princip. NJegovi meci, ispaljeni iz neposredne blizine, smrtno su ranili nadvojvodu i njegovu ženu, koja je bila slučajno pogođena.
Bečki krugovi riješili su prvog dana da iskoriste ovaj atentat za svoje stare planove. Trebalo je Srbiju optužiti kao odgovornu za taj slučaj, koji se osuđivao i načelno kao sredstvo političke borbe i posebno kao ubistvo čovjeka, koji je mislio preurediti Dunavsku Monarhiju i riješiti jugoslovensko pitanje. Kad je u Beču bila osigurana saradnja NJemačke riješilo se bez kolebanja, da se Srbiji postavi ultimatum, koji bi unaprijed bio udešen kao neprihvatljiv, i da joj se objavi rat. Srbija primila ultimatum, a za jednu spornu tačnu ponudila da se raspravi u Hagu, pred nepristrasnim međunarodnim forumom. Izmislivši vijest, da su Srbi otvorili vatru na austro-ugarsku vojsku kod Kovina austro-ugarski ministar Inostranih poslovaa, grof Berhtold, uzeo je to kao povod za rat i objavio ga je 15. (28.) jula 1914.
U ovom maturskom radu objašnjena su dešavanja u BiH posle atentata, odnos prema Srbima i srpskim institucijama kao i djelovanje u BiH na političkom planu 1918.godine

1. Demonstracije posle atentata

Sarajevski atentat poslužio je kao povod za potpuno otvorene napade na sve one elemente, koji su se isticali javnim djelovanjem za ideju narodnog jedinstva i na mnoge od onih, koji se u svom političkom radu nisu vodili željama i uputama mjerodavnih službenih ličnosti.

Na Srbe su ti napadi bili usmjereni bez ograđivanja na sve iz reda gotovo bez izuzetka, u jednom nevjerovatnom opsegu i bez i najmanjeg obzira na postojeće državne zakone. “Sa stotinama vješala ne bi se mogle platiti dragocjene ubijene glave” uzviknuo je još istog dana pred novom muzejskom zgradom u Sarajevu jedan od najpoznatijih predstavnika vojnih i visokih krugova grada, Kosta Herman, bivši odjelni predstojnik b. h. zemaljske vlade za unutrašnja pitanja i kasnije pomoćnik građanskog komesara u okupiranoj Srbiji, koji je tim usklikom, u jednom času iznenađenja i razdraženosti, jasno pokazao raspoloženje svoje okoline.

Djela, koja su iz tog proizašla bila su najbolji dokaz kako je unaprijed dobro promišljena, dugo spremana i sa sistemom organizovana sva ona akcija u zemlji ne samo protiv političara i vodećih ličnosti, nego protiv cijelog naroda kao takvog.

Prve demonstracije bile su u Zagrebu, i to već na dan samog atentata. Kod Hrvata se, preko krugova bečkih hrišćanskih socijalista, stvaralo uvjerenje, da je poginuli prestolonasljednik bio naročito sklon njihovim aspiracijama i da bi on ne samo ojačao njihov položaj prema Mađarima nego im i stvorio potpuno novo mjesto u monarhiji uopšte. Kao protivnik dualizma on bi u Hrvatima trebao naći svoj oslonac i osloboditi ih od svih dosadašnjih veza formiranjem velike Hrvatske u novoj federalističkoj grupi sa jakom centralnom vrhovnom vlašću. To je mišljenje naročito šireno preko povjerenika vojnih i klerikalnih krugova u Zagrebu i Sarajevu i imalo je dosta uticaja kod jednog dijela hrvatske inteligencije.

Demonstracije su počele na Vidovdan pred veče i imale su ne žalobni, nego borbeni antisrpski karakter. Omladina iskupljena u Margaretskoj ulici pošla je prema Ilici pod velikim hrvatskim barjakom sa crnim velom. Uz klicanje prestolonasljedniku miješali su se i ovi tugom ispunjeni poklici: “Dolje Srbi!” “Na vješala veleizdajnici!” “Dolje srpske sluge!” “Dolje srpska koalicija!” “Živjele legije!” “Živela godina 1902.!” “Dolje Jugoslavija!” Kad su stigli pred Jelačićev spomenik držao je dr. Ivo Frank tužni govor. Posle je govorio omladinac LJubomir Maštrović kako treba da se osvete Srbima za atentat.

Kakva je trebala biti ta osveta vidjelo se najbolje po tom, da su još iste večeri razbijeni prozori na Srpskoj Banci i na uredništvu “Novosti” i da je na Srpski Soko bacano kamenje i cigle.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Istorija

Više u Maturski Radovi

Više u Skripte

Komentari