Pohod na Rusiju

Napoleon Bonaparta (1769.-1821.) ubraja se među najveće vojskovođe u historiji. Od siromašnog porijekla se uzdigao do cara Francuske, a u određenom periodu i do gospodara cijele Evrope. Napoleon je od ranih postrevolucionarnih godina nasljedio francuski način ratovanja – napad, pokret, nemilosrdnost – što je zbunjivalo protivnike. On ga je usavršio svojim harizmatičnim vodstvom i taktičkom inteligencijom. Napoleon je bio pravi majstor da sve nosioce činova svoje vojske nadahne i u njima probudi odanost i hrabrost koje je visoko cijenio. Birajući podređene, oslanjao se na sreću, neustaljene metode i na agresivnost. Napoleon je sebi postavljao visoke standarde, ubijeđen da je podstaknut plemenitim idejama: ljubavlju prema Francuskoj, čašću i pravima čovjeka. Bio je odvažan, blagonaklon u pobjedi i velikodušan. U čitavoj Napoleonovoj epohi pohod na Rusiju predstavlja vrhunac njegove moći, ali i prelomni događaj koji je doveo do slamanja njegove hegemonije na evropskom kontinentu.
Napoleonova invazija na Rusiju 1812. godine, predstavlja prekretnicu Napoleonovih ratova. Napoleonova invazija u Rusiji je poznata kao Domovinski rat. Ponekad se označava i kao “rat 1812.” Napoleonu je pobjeda u Rusiji trebala ne samo da održi bahatom caru Aleksandru lekciju i smanji ruski utjecaj u Europi, već i da povrati ugled narušen neuspješnom kampanjom u Španjolskoj i dokaže vječnim protivnicima Britancima da ne namjerava tako lako odustati od davnog sna – invazije na Otok. Međutim, neće sve ići onako kako je Napoleon planirao, već na samom početku vrućina i razne bolesti desetkovati će njegovu vojsku, a kasnije će ga ruska zima i general Kutuzov potpuno uništiti. Pa, iako je nakon Pirove pobjede kod Borodina uspio ostvariti svoj glavni cilj i ući u Moskvu, upravo će u tom gradu čekavši Aleksandrovo pismo dočekati zimu i potvrdu vlastitog poraza. Tu će napokon shvatiti kako su odlučni ti Rusi, te da se s istinskim domoljubljem ne može mjeriti nitko, pa čak ni sam Napoleon.