UVOD

Propagirati znači djelovati, i znači širiti određena uvjerenja. Svaka institucija, svaki proizvod, da bi se predstavio “korisnicima” mora da im bude predočen; moraju ljudi da budu ubijeđeni da je nešto dobro po njih. Svaka religija ima svoju propagandu. Neke su nasilne, neke nisu; metodi ovise od onog ko je vrhovni vođa, pa i od toga kolika je moć naroda, i šta on dozvoljava a šta ne.

Pokušaću da prikažem ‘vodeće’ svjetske religije od njihovih postanaka do danas, i da sagledam metode i načine na koje su se širilo. Vidjet ćemo kako  je bilo sasvim normalno da se sije mržnja prema drugim religijama, da se ubijaju pripadnici drugih religija, i da se ljudi nasilno prevode iz jedne religije u drugu. Milioni su onih koji su osjetili torture raznih religija. Milioni  su onih koji su trpjeli nasilje koje je usmjereno prema njima, pod parolom vjere i Boga. Vidjet ćemo i da je danas situacija dosta slična. Danas se potencira na miru, demokratiji, i ljubavi. To su neki od elemenata koji sprečavaju religije da javno šire mržnje prema drugima.

U interesu svake religije je da pridobije što više ljudi. Što veći broj, to i veća moć. Tako religije djeluju neprestano između straha od gubitaka i želje da pridobiju ljude. Zbog toga su metode pridobijanja pristalica raznovrsne.

O RELIGIJSKOJ KOMUNIKACIJI

Komunikacija je zacijelo najljepša ljudska osobina i mogućnost. Medijska komunikacija ima svoje prednosti ali i nedostatak interpersonalne komunikacije, prijateljskog „stiska ruke“ i osjećaj zajedništva i pripadnosti. Voditi dijalog ipak je vrijednost koju najviše baštini religija. Što su nam dostupnija i razvijenija sredstva komuniciranja i jača globalizacija sve više se osjeća kako se čovjek, kao pojedinac, sve više otuđuje i zatvara u samoga sebe. Isto se osjeća i za zajednicu koja se ne doživljava kao nešto vrijedno. Zbog toga i društvo i globalizacija, ali i mediji, moraju nanovo preispitati svoje djelovanje i odgovoriti jesu li negdje pogriješili.

Holandski teolog E. H. Schillibeeckx religiju definiše kao dijalog spasenja između živoga boga i čovjeka: „Religija u svojoj biti je osobni odnos čovjeka s Bogom, odnos osobe prema osobi; osobni susret ili osobno zajedništvo s Bogom“.[1]

Religijska komunikacija ima zadatak proučavati zakonitosti komuniciranja između Boga i čovjeka. Cilj je te komunikacije prikazati spasinsko Božje djelovanje u svrhu uspostavljanja zajedništva, biblijki rečeno, saveza između Boga i čovjeka.

„Bog se stavlja na stranu primatelja. Njemu prilagođuje komunikaciju sadržajem (poštujući zakon napredovanja, slobode i vremena) i sredstvima (simbolički govor koji potvrđuje ne samo razum i znanje, nego i osjećaje).“[2] Simbolička komunikacija često je dublja i bogatija od egzaktne. Bog u svom priopštavanju traži odgovor, recipročnu komunikaciju. Simbolički govor spriječava uspostavu posjedovanja i vladanja nad sugovornikom.

Iako je religioznu komunikaciju teško staviti u određeni sistem, ozbiljno proučavanje religijskog komuniciranja itekako može pomoći poboljšanju međuljudskog komuniciranja. Nastojeći iskazati svoju religioznost, čovjek se svjesno služi simbolima. Prvobitna upotreba simbola u religiji ujedno je i početak sveopšteg kulturnog djelovanja ljudskog roda.

Društveno-kulturno okruženje primatelja i pošiljatelja poruke utiče na način kodiranja i dekodiranja iste. Kako se svi spomenuti zahtjevi podjednako odnose na vjersko komuniciranje moramo imati u vidu da je danas  situacija u mnogome složenija. Čitav svijet je postao veliki globalni medij. U svemu tome religija kao sastavni dio društva mora progovoriti o njegovom propadanju, ali i o njenoj vrijednosti kao pojma općeg dobra. Je li sistem vrijednosti izopačen, pa se dobro predstavlja kao nešto tradicionalno i dekadentno, a zlo kao dobro, moraju se propitati svi aktivni sudionici i kreatori globalizacije i masovnih medija.

[1] Schillibeeckx, E.H.: Krist sakramenat susreta s Bogom, KS, Zagreb, 1976., str. 8.

[2] Ibid., str.28.