Zajednicka ulaganja kao savremeni oblik investiranja

UVOD

Zajedničko ulaganje (engl. joint venture) je posebno poduzeće, posao ili poslovni projekt koji zajednički osnivaju i posjeduju dva ili više inače potpuno neovisnih poduzeća koja, da bi ostvarila neke svoje ciljeve i interese, zajednički ulažu sredstva u određenu poslovnu aktivnost. To je specifičan oblik povezivanja poduzeća udruživanjem kapitala na nekom zajedničkom projektu odnosno pothvatu, ili pak u nekom obliku poslovne suradnje. Zajednička ulaganja jedan su od najčešćih oblika međuorganizacijskog povezivanja poduzeća.
Razlozi za zajedničko ulaganje mogu biti različiti: razvoj nove tehnologije, korištenje ekonomije obujma, prodor na nova tržišta i dr. Poduzeća se često odlučuju na zajednička ulaganja zbog visokog stupnja rizika i nedostatka sredstava, zbog čega nisu u mogućnosti sama, pojedinačno, ući u taj pothvat. Jedan je od najčešćih razloga za zajednička ulaganja komplementarnost proizvodnih programa dvaju ili više poduzeća. Zajedničko ulaganje vrlo je efikasan način za međusobno dopunjavanje i korištenje resursa i vještina, transfer tehnologije i know-how. Često ga koriste multinacionalna poduzeća za prodor na nepoznata inozemna tržišta kroz zajedničko ulaganje s lokalnim poduzećima. Smatra se jeftinijim i fleksibilnijim načinom širenja poslovnih interesa i poslovanja poduzeća od drugih strategija eksternog rasta (akvizicija i integracija). Poteškoće mogu nastajati u postizanju suglasnosti dvaju partnera, posebice u situaciji jednakog vlasništva (50%-50%) u upravljanju i razvoju. Zajednička su ulaganja i jedan od oblika globalizacije poslovanja.
Budući ekonomski razvoj i na njemu formulisana politika kao jedno od glavnih ograničenja ali i izazova imaće pitanje smanjivanja regionalnih disproporcija koje postoje unutar nacionalne ekonomije između severa i juga, urbanih i ruralni područja. Pomenti problem nije novina već tradicija u ekonomskoj istoriji Srbije, bilo kao samostale države bilo kao kostitutivne jednice neke od država koje više ne postoje. Opredeljenje ekonomske politike u narednom periodu mora biti usmereno ka postizanju ravnomernog regionalnog razvoja za šta će biti potrebno puno rada, odricanja ali i sredstava kojima Srbija nije bogata. Jedan od glavnih napora koji se mora uciniti jeste da se izmeni tradicionalni, neefikasni, sistem finansiranja regionalnog razvoja koji je već godinama pod uticajem kratkoročnih političkih trgovina i kompromisa. Budući sitem finansiranja mora biti u skladu sa sistemima koji su razvijeni u privredama koje nemaju ili su sveli na minimum regionalne disproporcije, uz povećanje efiksasnosti u korišćenju sredstava namenjenih za podsticanje regionalnog razvoja.Osnovni problem Srbije jeste nedostatak institucija koje bi na tržišnim principima finansirale projekte koje su od važnosti za svaki region ponaosob. U uslovima skupih bankarskih kredita, potpunog odsustva berze kao izvora kapitala jasno je da se mora razviti poseban oblik institucija koje će biti nosioci finansiranja regionalnog razvoja Srbije. Ove institucije jesu jedan oblik Venture capital funds (VCFs) ili Fondova zajedničkog ulaganja,u formi partnerstva države i privatnog sektora.
Pojam i značaj investiranja

Štednja ili odložena potrošnja pruža neposrednu mogućnost da se ostvari veća korist u budućnosti, ili veća količina novca koja će biti na raspolaganju za buduću potrošnju.
Odustajanje od trenutne potrošnje u korist veće buduće potrošnje je razlog zašto štedimo. Prema tome, investiranje predstavlja proces permanentnog investiranja štednje tokom određenog vremenskog perioda.
Ulagačima ili investitorima smatramo pojedince, vlade, penzione fondove i kompanije.
Pod investiranjem ili ulaganjem podrazumevamo sve vrste investicija, uključujući investicije kompanija u nove pogone i opremu zatim određene investicije u akcije, obveznice, robu i drugu realnu imovinu. Kao što možemo videti investicije se odnose na pojedinačne ulagače ili investitore. U većini slučajeva investitori trguju sa određenom imovinom, čija je vrednost izražena u različitim valutama, očekujući da će u budućnosti ostvariti veći priliv nego što su njihovi troškovi danas.
Postoje različite definicije investicija. Suštinski, sve se svode na sledeće: Investicija je odricanje od dela sadašnje potrošnje zarad veće koristi u budućnosti. Vremenski period između ulaganja u sadašnjosti i očekivanih efekata u budućnosti je po pravilu dug. Zbog toga je svaka investicija izložena neizvesnostima- rizicima. Rizici su veći što je ovaj vremenski period duži.
Investicijama se smatraju ulaganja kapitala u:
– objekte, opremu, instalacije, postrojenja i uređaje;
– z!šene zastarelih i dotrajalih kapaciteta;
– obezbeđenje traJnih bbrTNih sredstava;
– hartije od vrednosti (portfolio investicije);
– nove konstrukcije i prototipove i uopšte u poboljšanje postojećih i razvoj novih proizvoda;
– nova tehničko tehnološka rešenja i poboljšanje tehnološkog procesa;
– poboljšanje organizacije i uvođenje novih organizacionih rešenja
– obuku i usavršavanje kadrova;
– nabavku patenata, licenci i drugih prava;
– naučna i razvojna istraživanja;
– razvoj trgovačke mreže, servise i reklamu;
– osnovno stado
– dugogodišnji zasade i šume.

Investicija ima svoj obim, strukturu (sastav kapitala), dinamiku (vreme realizacije) i očekivane rezultate.
Svaka investicija ima prepoznatljive elemente:
– ko investira,
– program u koji se investira (investicioni projekat),
– obim i oblik kapitala koji se investira,
– vreme u kojem se investicioni projekt realizuje i očekivane rezultate investicije (proizvod, usluga, dobit).