Dosta je skolstva – Colin Ward

Dosta je skolstva – Colin Ward

Od William Godwinovog „U svrhu seminara koji će biti otvoren u ponedjeljak, četvrti dan
kolovoza na Epsomu u Surreyu (1783)” pa sve do Paul Goodmanovog „Opća školska neobaveza”
(1964), anarhizam je sebe smatrao pokretom koji ima specifičnu i revolucionarnu upletenost u
obrazovanje. Zaista, niti jednom drugom pokretu nisu pripisivana takva obrazovna načela,
koncepti, eksperimenti, a važna je i činjenica da obrazovanju daje bitno mjesto u svojim
teorijskim radovima i aktivnostima.
Krimerman i Perry, Patterns of Anarchy (1966)
U konačnici, društvena uloga obrazovanja jest da obilježi društvo: to je socijalizirajuća
uloga. Društvo osigurava svoju budućnost odgajajući djecu prema vlastitoj slici. U tradicionalnim
društvima seljak odgaja sinove da obrađuju zemlju, moćnik odgaja svoje da
barataju moći, a svećenik ih sve upućuje na nužnost svećenstva. U modernom upravnom
društvu, kako to kaže Frank MacKinnon: „Obrazovni sustav je najveći instrument u modernoj
državi koji govori ljudima što da rade. Vrbuje petogodišnjake i pokušava upravljati
njihovim mentalnim, velikim dijelom društvenim, tjelesnim i moralnim razvojem unutar
dvanaest ili više godina tijekom kojih se najviše oblikuju u životu.” Da nađete povijesnu
usporedbu sa ovime, morali biste se vratiti u staru Spartu, a jedina bitna razlika je ta da
jedino obrazovanje za koje znamo u starom svijetu je ono vladajućih klasa. Spartanski
odgoj je bio jednostavno treniranje za ratnu spremu pješaštva i za podučavanje građanstva
u tehnikama podjarmljivanja robovske klase, Helota koji su radili sav posao u državi i
velikom većinom brojčano premašili građanstvo. U modernom svijetu Heloti moraju isto
biti obrazovani, a ekvivalent spartanskom ratnom stanju je industrijsko i tehnološko
nadmetanje između nacija, koje je nekad posljedica rata, a nekad njegov uzrok. Godina
u kojoj britanska prvobitna prednost počinje slabiti, je godina u kojoj, nakon generacija
prepiranja o njegovom religijskom sadržaju, je predstavljena univerzalna opća školska
obaveza, i svaki bitan razvoj od Zakona o obrazovanju iz 1870. godine ima blizak odnos
iskustvu, ne približno slično komercijalnom rivalstvu, nego slično čak iskustvu samog rata!
Engleski Zakoni o obrazovanju iz 1902., 1918. i 1944. godine su svi ratnog podrijetla, i
svaki međunarodni sukob, bilo rivalstvo za tržište ili vojne tehnologije, je bio znak za novu
navalu zabrinutosti između sukobljenih sila oko vaganja njihovih sustava obrazovanja.
Ideja da osnovno obrazovanje treba biti besplatno, obavezno i jedinstveno je puno starija
od britanskog zakona iz devetnaestog stoljeća. Martin Luther se žalio „vijećnicima svih
gradova Njemačke da ustanove i održe kršćanske škole”, opća školska obaveza je uvedena u
kalvinističkoj Ženevi 1536, što su učinili i Kalvinovi škotski učenici, John Knox „je osnovao
školu isto kao vjernici u svakoj župi”. U puritanskom Massachutsettsu opća školska obaveza
je uvedena 1647. godine. Pučka škola, bilježi Lewis Mumford, „suprotno općem uvjerenju,
nije zakašnjeli produkt demokracije devetnaestoga stoljeća, već je odigrala nužan dio u
apsolutističko-mehaničkoj formuli . . . centralizirani autoritet je sada okašnjelo preuzimao
posao koji je bio zanemarivan zbog brisanja samoupravne slobode u većem dijelu Europe”.
Drugim riječima, razarajući lokalnu inicijativu, država je djelovala iz svog vlastitog interesa.
Opća školska obaveza je usko povezana povijesno, ne samo sa tiskarskim strojem, pojavom
protestantizma i kapitalizma, nego i sa rastom ideje o samoj državi