Odlomak

Uvod

Teorija proširene društvene reprodukcije istovremeno prestavlja i teoriju privrednog odnosno ekonomskog razvoja.
Analiza uslova funkcionisanja ekonomskog, odnosno privrednog razvoja vrlo rano je postala predmet izučavanja političke ekonomije. Još je u vreme fiziokrata, njihov glavni prestavnik Fransoa Kene istraživao zakone obnavljanja proizvodnje u makro ekonomskim razmerama. Međutim na savremenom nivou razvoja ekonomske teorije od političke ekonomije ne očekuje se samo da objašnjava proces društvene reprodukcije, već da vrši ekonomsku analizu i da na taj način ukaže na mogući izbor sredstava, puteva i metoda koji se mogu upotrebiti za realizaciju ciljeva privrednog razvoja. Na ovaj način ekonomska teorija formira određenu osnovu na bazi koje se donose odluke kojima se vrši regulisanje i usmeravanje tokova procesa društvene reprodukcije.
Pod ekonomskim rastom podrazumevamo stalno povećavanje obima proizvodnje u jednoj zemlji, odnosno porast bruto društvenog proizvoda kao osnovnog kvantitativnog pokazatelja kretanja proizvodnje u periodu od godinu dana.
Privredni razvoj prestavlja, ne samo kvantitativne promene kada je u pitanju ekonomski položaj određene zemlje, već i kvalitativne promene (menjanje privredne strukture, pojava novih grana i delatnosti, novih zanimanja i sl.) koje vode ka boljem i potpunijem zadovoljavanju svih čovekovih potreba (ne samo ekonomskih već i na pr. kulturnih).
U ekonomskoj teoriji, kao i u teoriji privrednog razvoja opšte je poznata postavka da razvoj  proizvodnih kapaciteta i proizvodnje stoji u funkcionalnoj međuzavisnosti s investicijama. Većina istaknutih ekonomista teoretičara privrednog razvoja, od Marxa pa dalje, tretirali su privredni razvoj kao funkciju akomulacije kapitala, odnosno kao funkciju investicija.
Uzimajući u obzir i druge relevantne faktore koji stoje u funkcionalnoj međuzavisnosti s fenomenom privrednog razvoja (kao što su u prvom redu određena količina i struktura živoga rada), moglo bi se reći da i privredni razvoj u celini čini funkciju investicija.

To znači da se, polazeći od opšteg izraza funkcionalnih međuzavisnosti   Y = f (x), može reći da je:
PR = f (I, d)
gde je:

PR = privredni razvoj
I    = investicije
d   = drugi faktori (prvenstveno ljudski faktor) koji kao nezavisne
varijable stoje u funkcionalnoj međuzavisnosti s privrednim razvojem.

Nije potrebno posebno naglašavati da se prilikom traženja odgovarajućih funkcionalnih veza izmađu investicija i privrednog razvoja implicite pretpostavlja traženje međuzavisnosti između povećanja produktivnosti živoga rada i privrednog razvoja.

Budući da se u visoko razvijenim privredama – gde više nema znatnijih mogućnosti transfera živoga rada iz niže produktivnih, poljoprivrednih, u više produktivne, nepoljoprivredne, delatnosti – porast produktivnosti rada pojavljuje prvenstveno kao funkcija tehničkog progresa, može se utvrditi da je, u krajnjoj liniji, i celi privredni razvoj funkcija tehničkog progresa, odnosno porasta društvene produktivnosti rada.

No, samo se po sebi razume da se tretiranje privrednog rasta kao funkcije tehničkog progresa može uzeti samo kao ekstremni slučaj, jer još ne postoji nijedna zemlja, odnosno nijedna privreda u kojoj proces privrednog rasta teče samo kao funkcija porasta produktivnosti rada i tehničkog napretka. Stoga se analiza kvalitativnih karakteristika privrednog razvoja obično temelji na dva faktora:
1) na porastu produktivnosti rada i
2) na povećanju količine živoga rada.

Nešto konkretniji oblik funkcionalne međuzavisnosti između privrednog razvoja i investicija može se determinirati izrazom:
r =    _s
k
gde je:
r = stopa privrednog rasta
s = stopa investivcija
k = kapitalni koeficjent.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari