Odlomak

 
Uvod

Globalizacija je najznačajniji fenomen početka XXI veka, ali i najprotivrečniji. Globalni procesi i sve veća ekonomska međuzavisnosti predstavljaju velike izazove za regionalne i lokalne ekonomije. Efikasna regionalna ekonomska politika koja uspeva da se prilagodi, često i nepredvidivim, svetskim kretanjima i ekonomskim krizama postala je conditio sine qua non uspešnog razvoja. Modeli regionalnog razvoja i njihovi ishodi su bezbrojni. Imajući u vidu promenljive svetske trendove, dosadašnja iskustva zemalja EU i faktore koji utiču na regionalni razvoj, ekonomska analiza može da aniticipira moguće određene ishode i efekte, ali ne može da predvidi niti sve moguće putanje regionalnog razvoja države niti izuzetke. Cilj regionalne politike je da stvori ekonomski jake, konkurentne regione koji će uspeti da se integrišu u globalne ekonomske tokove. Evropska unija, ali i neke druge organizacije (poput OECD-a, Svetske banke, itd.), nastavljaju da ističu značaj regiona za ekonomski razvoj na nacionalnom i međunacionalnom nivou. Ciljevi regionalne politike se ne menjaju, ali strategije kako ih ostvariti su se promenile-tradicionalan pristup regionalne politike koji se, pre svega, zasnivao na redistribuciji bogatstva između bogatih i siromašnih regiona i jednosektorskom pristupu, sve više ustupa mesto principu jačanja autohtonih i endogenih potencijala regiona i multisektorskom pristupu.

Višedecenijska marginalizacija regionalnog razvoja Srbije uzrokovanna je brojnim neravnotežama u prostoru Republike. Tranzicioni proces dodatno je multiplikovao regionalne disproporcije i uzrokovao brojne sistemske nesklade, ekonomske, socijalne i demografske asimetričnosti. Zbog nepostojanja političkog konsenzusa, institucionalni vakuum iz oblasti regionalnog razvoja traje već osam godina. Srbija je danas visoko centralizovana država, neregionalizovana, sa zatvorenom nekonkurentnom privredom, nepovezana sa okruženjem. Istraživanja i empirijske analize regionalnog razvoja Srbije ukazuju da tradicionalni sistemi promovisanja ravnomernog regionalnog razvoja nisu bili naročito efikasni.

1. Privreda Republike Srbije

Republika Srbija ima modernu privredu koja prati model slobodnog tržišta. Najveći sektor srpske privrede je sektor usluga/tercijalni sektor, koji obuhvata ukupno 63,8% BDP. Potom sledi industrijski sektor (23,5% BDP) i poljoprivredni sektor (12,7% BDP). Krajem 80-ih godina, na početku ekonomske tranzicije iz planske privrede u tržišnu, Srbija je imala povoljnu poziciju u odnosu na region. Ta pozicija je izgubljena zbog ekonomskih sankcija od 1992. do 1995. godiine (koje su, između ostalog, rezultirale i u obaranju rekordahiperinflacije), kao i zbog NATO bombardovanja 1999. godine. Nakon pada Slobodana Miloševića u oktobru 2000. godine, država Srbija liberalizuje privredu i od tada sledi eksponencijalni ekonomski rast. Nominalni BDP po glavi stanovnika je skočio sa $1,160 u 2000. godini na $6,158 u 2011. godini. Procenjuje se da je nominalni BDP Srbije u 2010. godini iznosio $43,6 milijardi. BDP PPP za 2010. iznosi $80,6 milijardi, odnosno $10,897 po glavi stanovnika. U 2010. godini, Srbija je imala gotovo najveći ekonomski rast od svih zemalja u regionu, koji je iznosi 1,9% (realni rast). Trenutni veliki ekonomski problemi Srbije su visoka stopa nezaposlenosti (19,2%, podaci iz marta 2011.) kao i visoki spoljnotrgovinski deficit, ($6,9 milijardi). Trgovinski deficit se drastično smanjio u odnosu na 2008. godinu kada je dostigao gotovo $12 milijardi. Takođe, pokrivenost uvoza izvozom je umnogome povećana sa 32% 2004. godina na čak 58,5% 2010.
Poslednjih godina, Srbija je bila svedok investicija velikih stranih firmi. Prosečan realni rast u poslednjih 10 godina je 4,45%. Srbija ima relativno mali udeo državne administracije u odnosu na ostale zemlje evrope kao deo BDP: svega 20,6%. Privatna potrošnja iznosi 74,3% BDP a investicije 28,6%

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari