Odlomak

UVOD:
Smatra se da je organizacija jedan od najvećih ljudskih izuma i da je pojava organizovanja koliektivnog obavljanja rada na ostvarenju postavljenog cilja stara koliko i samo ljudko društvo. Organizacija je proizišla iz nadležnosti podele i povezivanja zajedničkog rada, pošto bez toga čovek ni svojim individualnim naporom, ni prostim zbirom rada više ljudi, nije bio u stanju da obezbedi svoj egzistencijalni i socijalni opstanak.
U određivanju pojma organizacije u teorijskom smislu polazi se od ciljeva, ljudi, sredstava i oblika povezivanja radi postizanja određenog reuzltata, odnosno od adekvatno, cilishodno i trajno povezane grupe ljudi koja je formirana da kao samostalna celina sa potrebnim sredstivnima radi na ostvarenju određenog cilja.
Nedostatak utakmica na tržištu rada, karakteristian za privatni sektor, kao i poseban položaj državnih službenika, zahtevaju specifično uređenje, poseban režim rada u državnim organima. Zato je u uporednom pravu pravilo da državnoj upravi i drugim državnim organima rade lica (državni službenici) čiji se radno-pravni status uređuje posebnim zakonom. Država je dužna da obezbedni profesionalni službeni kadar koji će postupati zakonito, po pravilima struke, nepristrasno i politički neutralno.
Specifičnost rada u državnim organima uslovila je donošenje posebnog zakona –Zakona o državnim službenicima.
Takođe treba napomenuti da organizaciju čine ljudi koji ostvaruju ciljeve organizacije. Ljudi, kao subjektivni element organizacije predstavljaju osnovni faktor od kojeg zavisi uspešno delovanje neke organizacije. Problematikom odabira ljudi za ostvarenje zadatka i obavljanja konkretnih poslova u organizaciji bave se posebne discipline koje imaju za predmet kadrovske procese i strukture. Odabiranje ljudi, njihovo raspoređivanje na odgovarajuća radna mesta i određivanje njihovih dužnosti i ovlašćenja u procesu rada predstavlja vođenje kadrovske politike u okviru organizacije, čija je suština sumirana u smislu “pravi čovek na pravom mestu”.
Dobra organizacija bez odgovarajućih kadrova ne znači mnogo. Snaga svake organizacije počiva na ljudima, njihovoj uvežbanosi, spremi, umešanosti i moralnim kvalitetima. Za uspeh u ostvarenju ciljeva organizacije, od posebnog značaja i raspoređivanje ljudi na radna mesta u okviru organizacije koja im je najviše odgovara i na kojima oni mogu dati svoj najveći radni doprinos.

POJAM DRŽAVNIH SLUŽBENIKA I NAMEŠTENIKA

Po zakonu svaka pravno uređena država mora imati zakon koji donosi narodna skupština, a vezan je za prava I obaveze državnih službenika. Prema svim pravnim normama Narodna skupština Repubilike Srbije donela je zakon o državnim službenicima koji je objavljen u “Službenom glasniku RS” br. 79/2005.

Prema propisanom zakonu državni službenik se definiše kao lice čije se radno mesto sastoji od poslova iz delokruga organa državne uprave, sudova, javnih tužiliaštva, Rrepubiličkog javnog pravobranilaštva, službi Narodne skupštine, predsednika Prepublike, Vlade, Ustavnog suda i službi organa čije članove bira Narodna skupština ili sa njima povezanih opštih pravnih, ingormatičkih, materijalno-finansijskih, računovodstvenih i administrativnih poslova.
Zatim lice čije se radno mesto sastoji od pratećih pomoćno-tehničkih poslova u državnom organu naziva se nameštenik.
Poslodavac državnih službenika i nameštenika je Rrepublika Srbija. Prava i dužnosti poslodavca u ime Republike Srbije vrši rukovodilac državnog organa, ako ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisima nije drukčije određeno. Zatim prava i dužnosti državnih službenika koji nisu uređeni zakonom ili drugim propisom primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor za državne organe. Poseban kolektivni ugovor zaključuju Vlada i reprezantitivni sindikati koij su osnovni za teoriju Republike Srbije.
Na prava i dužnosi nameštenika primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor, ako zakonom nije drukčije određeno.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari