Odlomak

Uvod

Ekonomske osnove međunarodnih finansijskih odnosa nalaze se u međunarodnoj razmjeni roba, usluga, radne snage, tehnologije i informacija. Zapravo, pozitivni ili negativni saldo u trgovinskim odnosima sa inostranstvom inicira međunarodni transfer kapitala. Time je i makroekonomsku povezanost osnovnih privrednih procesa u domaćoj ekonomiji sa platnim bilansom moguće objasniti relacijom između finansiranja platno-bilansnih neravnoteža (deficita) preko angažovanja inostranog kapitala, sa ciljem povećanja stope rasta društvenog proizvoda.
Kretanja u domenu realnih resursa međunarodne ekonomije imaju svoje finansijske aspekte. Zato je i finansijske transakcije moguće definisati kao finansijske tokove, tj. kao plaćanja između pojedinih subjekata, između institucionalnih sektora, te između država u međunarodnoj projekciji odnosa razmjene. Uz to, razvoj informatičke tehnologije je omogućio brz transfer finansijskih sredstava u globalizovanoj svjetskoj privredi, i samim tim promovisao integraciju tržišta kapitala (direktnih investicija i bankarskih zajmova i depozita), te posebno tržišta vrijednosnih papira.
Tokovi kapitala, zajedno sa trgovinskim tokovima i transferom tehnologije, predstavljaju najznačajnije oblike međusobne povezanosti nacionalnih ekonomija u okviru međunarodnog ekonomskog sistema. Iskustva poslijednjih nekoliko decenija ukazuju na značajne kvantitativne i kvalitativne promjene u tokovima kapitala u međunarodnim okvirima. Posebno se to odrazilo na odnose između industrijski razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Naime, upravo su ovi odnosi imali za poslijedicu izbijanje krize spoljne zaduženosti velikog broja zemalja u razvoju, koji je, bez sumnje, postao centralna tačka stabilnosti, odnosno nestabilnosti postojećeg međunarodnog ekonomskog sistema. Istovremeno, ta kriza je potvrdila tezu o sve većoj međusobnoj povezanosti i međuzavisnosti razvijenih zemalja i zemalja u razvoju i tranziciji u rješavanju ključnih pitanja razvoja svjetske ekonomije. Pokazalo se da je izbijanje krize spoljne zaduženosti zemalja u razvoju početkom osamdesetih godina prošlog vijeka direktna poslijedica drastičnog smanjenja neto priliva inostranih finansijskih resursa iz industrijski razvijenih zemalja u zemlje u razvoju, odnosno smanjenja tzv. pozitivnog transfera resursa. Jedan od oblika kretanja kapitala jesu i zajednička međunarodna ulaganja, a što je ujedno i tema ovog rada.

1. Zajednička ulaganja kapitala u spoljnjoj trgovini

1.1. Glavni oblici i tokovi kretanja kapitala
Oblici kretanja kapitala u bloku međunarodnog finansiranja, provocirani su pozitivnim ili negativnim saldom u trgovinskim odnosima s inostranstvom. Kod negativnog salda, razlika se pokriva uvozom kapitala, dok u slučaju pozitivnog salda, višak u bilansu se izvozi. Kada transfer kapitala inicira pozitivna ili negativna trgovinska, odnosno tekući platni bilans, govorimo o kompenzatornom međunarodnom finansiranju. Međunarodno kompenzatorno finansiranje je primarno kratkoročno finansiranje, inicirano dužničkim odnosima prema inostranstvu (po komercijalnom, bankarskom ili javnom dugu). Mada je kompenzatorno međunarodno finansiranje kratkoročnog karaktera, ono ima i svoj dugoročni aspekt. Budući da pogoršanje odnosa u platnom bilansu, zbog pogoršanih uslova trgovanja, do čega najčešće dolazi uslijed promjena u cijenama, koje nisu uvjek i samo kratkoročnog karaktera, uklanjanja negativnog efekta u platnom bilansu kroz kompenzatorno finansiranje poprima, u tim odnosima i dugoročniji karakter.
Kretanje kapitala koje nije inicirano odnosima u trgovinskoj, odnosno u tekućem platnom bilansu, već se odvija nezavisno od toga da li je ostvaren pozitivan ili negativan rezultat u trgovinskim odnosima sa inostranstvom, a inicirano razlikama u cijeni proizvodnih faktora i razlikama u kamatnim stopama, nazivamo autonomno međunarodno finansiranje koje je, u osnovi, dugoročno finansiranje.
Međunarodni transfer kapitala u cilju finansiranja, bilo deficita platnog bilansa, bilo razvoja, može se odvijati: u direktnom odnosu dva partnera, dvije zemlje ili preko međunarodnih finansijskih organizacija. U prvom slučaju govorimo o bilateralnom međunarodnom finansiranju, a u drugom o multilateralnom međunarodnom finansiranju. Međunarodno bilateralno finansiranje je nepovoljnije za dužnika – uvoznika kapitala, jer je zemlja izvoznik u mogućnosti da postavlja određene ekonomske i političke uslove (npr. ona može da traži obavezu realizacije novčanog zajma na njenom tržištu, pod nepovoljnijim uslovima nego što nudi međunarodno tržište ustupke u pogledu pristupa tržištu uvoznika, itd.). Tako se, u tim odnosima, najčešće javljaju tzv. vezani zajmovi, što korisniku – uvozniku, praktično onemogućava da se koristi pogodnostima sa međunarodnog tržišta i po osnovu međunarodne konkurencije.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Trgovina

Komentari