Odlomak

       UVOD
Dobro je, sreća, koja je delo duše.“
Aristotel

Aristotel (384 – 323 p.n.e) je „najuniverzalnija glava svoga vremena“ i „učitelj ljudskog roda“, kako kaže Hegel.

Samo ime Aristotelos (grč. Aristoi – najbolji, telos – svrha, cilj) svedoči da je reč o najsistematičnijem, najplodotvornijem – jednom rečju, najboljem završetku helenske filozofije. A prema nepisanom pravilu koje vlada među filozofima, kada se kaže „Stari“, misli se na Aristotela.

Aristotel je rođen na severu Grčke, u polisu Stagiri, pa ga otuda još nazivaju i Stagiranin. Otac mu je bio lekar na makedonskom dvoru, ali pošto je rano izgubio roditelje, Aristotel je kao 17 – godišnjak došao u Atinu, ostavši punih 20 godina u Platonovoj Akademiji. Prvo je bio Platonov učenik, zatim saradnik, predavač i blistavi sagovornik. Platon ga je izuzetno uvažavao, pa kada bi Aristotel izostao zbog posete zavičaju, on je navodno govorio: „Nema nusa (uma), nema razgovora!“. Aristotel je izjavljivao kako mu je drag Platon, ali da mu je istina još draža. Posle Platonove smrti, Aristotel napušta Akademiju, čiji je upravnik postao Platonov sestrić Speusip. Prihvata poziv vladara Hermije i sa prijateljima i pristalicama odlazi u Asos. Ženi se njegovom sestrom i, kada su Persijanci ubili Hermija, odlazi sa najboljim prijateljem i saradnikom Teofrastom u Mitilenu, na ostrvu Lezbos. U to vreme dobija poziv sa makedonskog dvora, da preuzme vaspitanje 13-godišnjeg Filipovog sina Aleksandra, nebi li princa „jogunaste ćudi razboritim razlozima izveo na pravi put“. Sam Aleksandar će kasnije govoriti kako mu je otac Filip podario život, ali da ga je Aristotel naučio umetnosti življenja.

Uviđajući nemoć Atine, Tebe i Sparte u borbi protiv Persijanaca, Filip Makedonski je posle bitke kod Heroneje 338.god., nad tebansko – atinskom vojskom stao na čelo Helena prema Persijancima. Aristotel je bio svedok i učesnik tih burnih istorijskih događaja.

Kada je Aleksandar nasledio makedonski presto, Aristotel se vraća u Atinu i, kao bivši učitelj najmoćnijeg čoveka na svetu, osniva svoju filozofsku školu Likej, i piše svoja najznačajnija dela. Njegova škola, odnosno naučno – istraživačka ustanova, osnovana je na gimnasionu, posvećenom bogu Apolonu Likejskom. Škola je vremenom dobila i naziv „peripatetička“ prema starogrčkoj reči „Peripatos“, koja je označavala „pokrivenu galeriju“ u kojoj je Aristotel držao predavanja, obično šetajući. Međutim, posle 13 godina rada u Likeju, Aristotel napušta Atinu, jer je njegova škola proglašena za „špijunsku ustanovu“. Ipak, Aristotel nije optužen zbog prijateljstva sa Aleksandrom Velikim, već po oprobanom antičkom receptu za diskvalifikaciju filozofa, Aristotel je optužen za asebeju, jer je navodno u „Himni Hermiji“ ovoga obogotvorio. Kao mudar čovek, Aristotel je shvatio situaciju i otplovio na imanje svoje majke na ostrvu Eubeji. Tamo je, zbog želudačne bolesti ubrzo i umro u svojoj 62. godini života. Aristotelov nasledik u Likeju bio je Teofrast, koji se smatra osnivačem botanike i karakterologije.

Mada su i neki Aristotelovi spisi zauvek nestali, on ima najviše sačuvanih dela. Za to su svakako zaslužni sistematizatori Aristotelovih dela, kao što su Andronik Rodoski i Diogen Laertije. Antički pisci govore čak o 200 Aristotelovih dela. Aristotelove logičke spise su prikupili vizantijski filozofi i izdali pod naslovom Organon. Spisi iz njegove „prve filozofije“ izdati su pod naslovom Metafizika. Tu su zatim slavna dela iz Aristotelove praktičke filozofije Nikomahova etika, Politika i 158 ustava helenskih polisa. Poznata Aristotelova dela iz poetičke filozofije su Retorika i Poetika. Od Aristotelovih spisa iz tzv. „druge filozofije“ i spisa prirodno – naučnog karaktera, posebno se izdvajaju Fizika, O nebu, O duši i dr.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Filozofija

Više u Obrazovanje

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari