Odlomak

FONETIKA I FONOLOGIJA
1.    IME I DEFINICIJA FONETIKE
Fonetika je lingvistička disciplina koja se bavi proučavanjem ljudskih glasova sa svih mogućih aspekata: tipova izgovora, prozodije, ritma, fiziologije, fizike, akustike, psihologije, ortoepije, ortografije i funkcionalnih vrijednosti. Naziv fonetika dolazi od grčke riječi fonetiké.
Za fonetiku su se zanimali još stari civilizirani narodi Indijci i Kinezi, a napose Grci i Rimljani, još od onog trenutka kada su se glasovi počeli predstavljati simbolima. Već Aristotel dijeli konsonante na zvučne i bezvučne i primjećuje tri tipa akcenta u grčkom. Olakšavajuća okolnost za rani interes za fonetiku je u tome što se fonetika odvija u sferi egzaktnog i perciptibilnog, jer su glasovi egzaktne kategorije. No, u jeziku nije uvijek tako (semantika). Fonetika postaje egzaktnom znanošću tek tek krajem 18. stoljeća.
Prema Trubetzkoju, fonetika je znanost o materijalnoj strani ljudskog glasa (La phonétique est la science de la face materielle du langage humain.). Predmet fonetike su artikulirani ljudski glasovi. Bitna razlika između artikuliranih i neartikuliranih glasova jest u tome što se artikulirani glasovi proizvode svjesno, vlastitom voljom, dakle posredstvom psihološkog ustrojstva samog čovjeka, a neartikulirani uglavnom nevjesno, hotimično. I u tome što kombiniranjem artikuliranih glasova mogu nastati poruke (broj kombinacija je beskonačan), dok se neartikulirani glasovi ne mogu kombinirati (plač, krik, smijeh) nego su sami po sebi jednoznačna poruka.
Fonetika kao dio fizike
Fizikalni aspekti glasa odnosno njegova akustična definicija predstavlja zvučne vibracije koje proizvodi neki predmet dok titra. U svojoj fizikalnoj suštini nema nikakve razlike između artikuliranog i neartikuliranog tona. Kada slušamo glazbu, za nas nije toliko važan pojedini ton koji proizvodi instrument, već artikulacija notnog teksta odnosno kombinacije tonova koje prepoznajemo kao melodiju. Isto tako je u jeziku, jedan ton ne čini izričaj već njihova kombinacija. Odnosom tih kombinacija bavi se lingvistika u širem smislu, pa i fonetika.
Fizikalni karakter fonetike: fonetika je dakle dio akustike i prema tome dio fizike. Glasovi su građevni materijal od kojih su sačinjeni izričaji. Zbog toga neki lingvisti ne smatraju fonetiku dijelom lingvistike.
Jezik se može proučavati na više razina, kao na primjer: morfološka, sintaktička, semantička, leksikološka, etimološka i dr. Sve se ove razine isprepleću među sobom i nije uvijek jednostavno razlučiti bilo koju od njih radi njihova proučavanja. No, iz didaktičkih razloga to je ponekad nužno, pa ćemo i mi tako postupiti u slučaju fonetike.
Pojmovi: valovi (ondes), vibracije, titraji (vibrations), amplitude (amplitudes), frekvencije (fréquences), glasiljke, glasne žice (cordes vocales), otvorenost (ouverture), zatvorenost (fermeture), šupljina (cavité), zvuk (son), glas (voix).

2.    PREDMET I PODJELA FONETIKE
Gotovo da nema znanosti ni znanstvene discipline koja bi zahvaćala samo jednu sferu društvenog života, odnosno čije bi se proučavanje moglo pratiti samo sa jedne točke gledišta. Ako kao predmet proučavanja uzmemo npr. stablo lako ćemo se uvjeriti da ga različito gleda slikar, šumar, tesar, brodograditelj, pjesnik, proizvođač papira itd. Ista je stvar i s fonetikom, različito je promatra fiziolog, lingvist, pjesnik ili sam fonetičar.
Dakle, proučavanje fonetskih pojava pretpostavlja tri osnovne razine: fizikalnu, artikulativnu i psihičku, te njihove kombinacije. To je lako ustvrditi ako je podsjetimo na način prenošenja jezičnih poruka (circuit de la parole). Izričaj ima dva lica: materijalno (nelingvističko) kojim se bavi fonetika te jezično (lingvističko) kojim se bavi fonologija.
Opća fonetika (phonétique générale) izučava sve fenomene vezane uz proizvodnju glasova i njihovu artikulaciju, distribuciju, promjene, funkcioniranje govornog aparata (appareil phonatoire/ appareil de phonation/ organes de phonation), fonetiku glasa, sloga, izričaja, ritmičke grupe itd; u svim jezicima svijeta. Proučava ono što je zajedničko svim govornicima i svim jezicima svijeta.
Deskriptivna fonetika (phonétique descriptive) definira i svrstava glasove ili kombinacije glasova, bilo kojeg jezika uopće  ili pojedinih jezika i govora u jednom određenom trenutku. Deskriptivna fonetika proučava fonetičke specifičnosti pojedinih jezika (usporediti: hrvatski/ francuski/ kineski/ arapski) i pojedinih dijalekata ili govora (usporediti: novoštokavski/ kajkavski/ čakavski), te opisuje njihove fonološke inventare (primjer: hrvatski: 5 vokala, francuski: 16 vokala; primjer čekam da vidiš moju sestru – žataktyvwamas:r).
Historijska fonetika (phonétique historique, phonétique évolutive) proučava fonetske promjene koje su se dogodile unutar jednog jezičnog sustava i razloge koji su na to utjecali.
Pogledati: A.Martinet: Economie…; Ćosić: Uvod u studij francuskog jezika

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Komentari