Odlomak

Analiza Hamleta
Ovde ćemo pokušati da Hamleta analiziramo kroz različite filozofije, shvatanja i doživljaje sveta, koji su naznačeni u delu, manje ili više eksplicitno. Udeo čitaoca i njegovih veština rekonstrukcije, koji će pri tom biti stavljen u pripravnost, sveden je na najmanju moguću meru – a tamo gde je neophodan, učinjeno je sve da bude po svojim postulatima i hipotezama što verovatniji i što saobraženiji sa celinom. Postoji izvesna opasnost da se zamah tumačenja previše udalji od teksta, zbog čega mu treba osigurati čvrsto polazište, rukovodeći se nekim karakterističnim i učestalim pojmovima, koji se u tekstu pojavljuju na način blizak pojavama lajtmotiva, bar u pogledu njihove labave povezanosti s fabulom. Ne treba propustiti da se njihova maglovitost razjasni, kao što ne treba ostavljati na nivou ilustracije ono što bi se moglo izraziti preciznijom terminologijom. Time je već udovoljeno jednom od često ponavljanih strukturalističkih zahteva, izraženom i kroz osnovnu zamerku tematskoj kritici(1): da ne idu do pravih dubinskih struktura, već se zadržavaju na slikovitim supstitutima istih, ne bi li dobili na ekspresivnosti; a nadamo se da ćemo udovoljiti i drugom, važnijem – da elementi koje odaberemo za kamen temeljac našeg tumačenja, budu ekstrahovani iz samog teksta, te iz celokupne književnosti kao zaleđine, a ne iz nekih vanknjiževnih disciplina i delu spoljašnjih klasifikacija.
Ovakav pristup, kroz ontološke, antropološke i egzistencijalne postavke, Hamletu je naročito primeren, kao malo kom od klasičnih dela: intelektualne rasprave, pitanja o prirodi sveta i čoveka, o smislu i besmislu «ljudskog stanja», čine značajan, i na prvi pogled uočljiv sadržinski aspekat teksta. «Večna pitanja» su ne samo čvrsto uklopljena u motivaciju, već izgleda kao da imaju i neku sopstvenu radnju i rasplet – moglo bi se čak ići tako daleko pa tvrditi da je osnovna radnja Hamleta poslužila samo kao kostur, kao skela za sve egzistencijalne nedoumice, antinomije i aporije, koje je Šekspir uspeo na nju majstorski da nadoveže(2). Primetna je takođe i visoka značenjska gustina teksta, njegova simboličnost i polisemija, simfonijska kompozicija bitnih unutrašnjih motiva, zahvatanje predmeta sa raznih strana i iz različitih perspektiva, bez isključivog opredeljenja za jednu posebnu. Tako će pomenute nedoumice biti pretresane direktno i indirektno, kroz razne likove, ponegde samo kao odjek jedne reči, negde kao otvorena diskusija, a negde tek kao daleka i mutna analogija, koja će se do kraja rastvoriti tek na simboličkom planu(3). S obzirom na to da je pogled na svet, ili, da se bolje izrazimo, pogled na biće, ono što nas primarno zanima u Hamletu, mi se nećemo ustezati da na svaku od ovih formi ukažemo i protumačimo je shodno našoj potrebi za uopštavanjem.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Komentari