Kodiranje

UVOD
Kompjuter razumije samo binarni jezik, jezik koji se sastoji od dva simbola, „0“ i „1“. Unutar kompjutera znakovi su prikazani pomoću binarnih brojeva. Postupak  pripisivanja simbola znakovima vanjskog svijeta naziva se kodiranje. Skup takvih simbola naziva se kod. Kod je u najširem smislu sustav znakova pomoću kojeg sudionici komunikacije komuniciraju. Svaki kod da bi bio kodom mora imati popis svih znakova, propis po kojem se ti znakovi slažu i opis tih znakova.
Kodni sustav je dogovor o načinu kodiranja. Najrasprostranjeniji kodni sistem je ASCII kod ( kratica od: American standard code for information intercharge). Svaki simbol i znak je predočen jednim sedmero znamenkastim binarnim brojem, a ukupno je na raspolaganju 27 =128 znakova. Postoji i proširen, osambitovni ASCII u kojem se prvih 128 znakova koristi kao i u osnovnom ASCII-u, a preostalih 128 znakova se koristi za slova različitih zemalja, pa postoji mnogo različitih proširenih ASCII normi.
Najpoznatiji kodovi su Marconi-kod, Morseov kod, Q-kod i Z-kod, a jedan od najkompliciranijih kodova koji je ikad bio korišten je njemački tajni kod Enigma iz II. SR, čije otkrivanje i rješavanje je u mnogome promijenilo tok rata i ubrzalo njegov kraj.
U prvom poglavlju biće predstavljen sam pojam koda i kad je nastao.
U drugom poglavlju ćemo objašnjavati kodiranje koje će biti predstavljeno i kroz bromjere i tabele.
Treće poglavlje govori o tetradnim kodovima i njenoj podjeli, dok je četvrto poglavlje bazirano na ASCII kod i njegove vrste i primjere.
Peto i šesto poglavlje objašnjava EBCDI KOD I UNI KOD.

1. KOD
Kodovi su nastali u srednjem vijeku. U istoriji se spominju kodovi još iz XIII. i XIV vijeka, koji su primjenjivani u nekim talijanskim državama. I Dubrovačka Republika je imala neke slične šifre. Disciplina koja se bavi proučavanjem i otkrivanjem kodova i šifri zove se kriptografija.
Pretpostavka uspješnog komuniciranja kompjutera u razmjeni ili obradi podataka je dogovor o skupu znakova koji će se u radu s kompjuterom koristiti te pripadajućim binarnim kombinacijama za svaki od znakova i zadaći koja se za svakog ima izvršiti. Onaj ko se ne drži dogovora ne može komunicirati s ostalima koji poštuju taj dogovor. Dogovor se vremenom proširuje i nadograđuje, i može postati ozakonjen standard države ili preporuka neke međunarodne organizacije. Navedeno nije pojam koji je vezan uz zaštitu podataka (kriptiranje), već se odnosi isključivo na međusobnu komunikaciju između kompjutera, odnosno njihovih korisnika. Skup svih znakova (grafema) koji se koriste u komunikaciji naziva se apstraktna abeceda, koja zajedno s pripadajućim binarnim (ili nekim drugim) kombinacijama stvara kod. Znak u kodu naziva se kodni element, a pripadni mu zamjenitelj, bilo da je u pitanju binarna kombinacija, neki drugi znak ili nešto treće, naziva se kodna zamjena.
Kod je u najširem smislu sistem znakova pomoću kojeg sudionici komunikacije (najmanje dva) komuniciraju. Svaki kod da bi bio kodom mora imati popis svih znakova, propis po kojemu se ti znakovi slažu i opis tih znakova. Kod je vrsta šifre kod koje se riječi, rečenice, dijelovi riječi i rečenica, slova i brojevi otvorenog teksta zamjenjuju grupama slova ili brojeva – kodnim zamjenama. Kodovi se najčešće izrađuju u obliku riječnika. Sadrže nekoliko desetina hiljada otvorenih izraza, od kojih svaka ima po jednu ili više kodnih zamjena, skupine od po 2, 3, 4 ili 5 slova ili brojeva. Kao i ostale vrste šifri i kodovi su namijenjeni osiguranju tajnosti sadržaja povjerljive poruke (vojne, diplomatske i druge). Kodom se postiže i skraćivanje teksta.