OSI Model

1. UVOD
Rane osamdesete godine prošlog veka donele su ogromno povećanje u
broju i veličini mreža. Kako su sa vremenom velike kompanije shvatale da
umrežavanjem povećavaju dobit, a smanjuju troškove, dodavale su se nove mreže,
a povećavale postojeće. To su činili gotovo jednakom brzinom, kojom su se
izbacivali novi proizvodi i nove mrežne tehnologije. Sve je to u stopu pratio i
tehnološki razvoj mreža.
Sredinom osamdesetih godina ove kompanije su polako počele osećati
poteškoće zbog izvršenih proširenja. Postajalo je sve teže i teže “naterati” mreže
da međusobno komuniciraju zbog velikog broja različitih mrežnih tehnologija od
kojih većina nije bila kompatibilna jedna sa drugom.
Problemi koji su nastali su uticali i na trenutno upravljanje mrežom i na
perspektivu daljeg razvoja. Svaka nastala tehnologija je zahtevala poseban tim
stručnjaka. Ovo je dovelo do velike krize i do hitne potrebe za standardizacijom
upravljanja mrežama.
Velike kompanije uvidele su da se moraju odmaknuti od tzv. proprietary
rešenja (rešenja proizvedena od različitih firmi, svako svojstveno na svoj način, a
najčešće međusobno nekompatibilna), a usmeriti se prema tzv. otvorenim
rešenjima. Da bi se rešilo to pitanje zatvorenosti naspram otvorenosti,
Međunarodna organizacija za standardizaciju – ISO (International Organization
for Standardization) istraživala je različite mrežne sheme. Kao rezultat tog razvoja
OSI referentni model predstavljen je 1984. godine. Ovaj model pružio je
proizvođačima skup standarda koji osiguravaju veću kompatibilnost i
međufunkcionalnost između različitih mrežnih tehnologija koje su stvorene od
strane velikog broja kompanija širom sveta.
Uprkos tome što postoje i drugi modeli, većina proizvođača mrežne
opreme danas je usmerena upravo prema OSI referentnom modelu, posebno kada
žele edukovati svoje korisnike po pitanju opreme koju nude.
OSI referentni model je primarni model od sedam slojeva (od kojih svaki
specificira određene mrežne funkcije), koji se koristi kao smernica za mrežne
komunikacije. OSI referentni model se smatra najboljim alatom za učenje o slanju
i primanju podataka putem mreže, primer kako informacije (ili paketi podataka)
putuju od aplikacijskih programa (npr. Excel tablice, Word dokumenti), kroz
mrežni medijum (npr. žice, kablovi, zrak i sl.), pa sve do drugog aplikacijskog
programa koji je smešten na nekom računaru u mreži, čak i ako pošiljalac i
primalac imaju različite tipove mrežnih medija.
Proizvođači ga se pridržavaju kada projektuju proizvode za mrežu. Model
opisuje način na koji mrežni hardver i softver zajednički deluju kako bi se
omogućila komunikacija. Model također pomaže pri rešavanju problema, tako što
nudi referentni okvir koji opisuje kako se pretpostavlja da komponente rade.