Odlomak

Prolog

,,Dakle, ja ne poričem uticaje, nego se pitam da li sam u okviru jedne summae uticaja uspeo da stvorim… to famozno diferencijalno osećanje, drugim rečima: koliko sam u okvirima uticaja tzv. nouveau romana, na primer, uspeo da stvorim svoje sopstveno autentično delo…’’

Danilo Kiš, Čas anatomije
Avantura, u tradicionalnom smislu, više ne privlači moderne romanopisce; ono što je ,,prirodno’’ čoveku tehnološke ere je akcija. Moraliziranje guši estetiku, junaštvo je zaključano u mitu, teške životne sudbine u posleratnim godinama više nemaju istu snagu. Didaktički i avanturistički romani dospevaju na smetlište bibliotečkim otpisom kako bi se oslobodile police za jedan novi roman koji kao da je nastao iz tendencije da ne bude roman (anti-roman , anti-novel). Pod uticajem avangardnih strujanja prve polovine XX veka, pisci se sve više drže sadašnjosti, shvatajući da najobjektivniji mogu biti ukoliko predstavljaju ono što se neposredno dešava pred njihovim očima, jer sećanje je varljivo, a budućnost neizvesna. Na taj način romanopisci odustaju od prikazivanja čitavih sudbina i porodičnih istorijata, autobiografskog i bildungsromana , a sve više se okreću isečcima stvarnosti (Deblin, Dos Pasos), toku svesti (Virdžinija Vulf, Džejms Džojs, Viljem Fokner), mitu (Rastko Petrović, Džejms Džojs, Tomas Man), oniričkim kalamburima (dadaisti, nadrealisti, Fineganovo bdenje) i egzistencijalnim problemima (Kafka, Sartr, Kami). Kao savremenik tih burnih metamorfoza Erih Auerbah zapaža: ,,Sada je došlo do pomeranja naglaska; mnogi pisci daju male, i kao spoljašnji obrt sudbine beznačajne, događaje radi njih samih, ili pre kao povod za razvijanje motiva, perspektivističkog udubljivanja u sredinu ili u neku svest ili u pozadinu vremena; oni su odustali od toga da istoriju svojih ličnosti prikažu sa pretenzijama na spoljašnju potpunost, držeći se hronološkog niza i sa naglaskom na značajnim spoljašnjim obrtima sudbine.’’
Revolt mladih francuskih autora, pedesetih godina prošlog veka, prouzrokovan je činjenicom da se na polju proznog stvaralaštva ništa specijalno nije promenilo još od Kafke, Prusta, Džojsa i eksperimenata međuratne avangarde. Ne želeći da napuste roman kao književnu vrstu, oni sebi daju za pravo da čine korenite promene na planu forme i sadržine, sve dok se taj tekst može okarakterisati kao roman. Ono što spaja sve pisce skupljene oko ,,etikete’’ novi roman, sem zajedničke izdavačke kuće Les Éditions de Minuit, je svojevrsna težnja za ,,novim’’ u romanu, za originalnošću, za uključivanjem savremenih humanističkih problema, ne u sadržinu, koliko u formu i stil. Informacije koje ne idu dalje od pripovedačevog oka, filmska montaža, ,,hirurški’’ precizni opisi kao razbijanje opažajnog automatizma i deskriptivne stereotipije, detektivska ispitivanja, autonomija sveta predmeta, razbijanje hronologije, naracija u prezentu, nepoverenje u fabulu, deanegdotizacija, isečci svakodnevice, roman u drugom licu množine, povlačenje metafore, ignorisanje psihologije i karaktera; zajedno predstavljaju specifičnosti novog romana koje svoj koren ne nalaze samo u prostom piščevom traganju za originalnim izrazom, već su usko povezane sa dostignućima savremene nauke i umetnosti, medijskim i političkim manipulacijama, ali i položajem postholokaustskog čoveka u svetu. Očigledan je uticaj kinematografije na tehniku pripovedanja i težnju ka predstavljanju najsitnijih detalja (bez obzira uticali ili ne na ,,radnju’’), ali pored ,,oka kamere’’ primećujemo i ajnštajnovsko shvatanje vremena, uticaj staljinističke i fašističke ,,inkvizicije’’, žurnalistike, materijalizma, Marksove filozofije, apstraktnog slikarstva, a kasnije dekonstrukcije, postmodernističke sumnje u istorijsku verodostojnost, popularnog detektivskog romana…
Ali to sve ne govori da oni raskidaju sa tradicijom. Rob-Grije smatra da ,,novi roman samo nastavlja stalnu evoluciju romanesknog roda’’ . Za njihove ,,pretke’’ navodi Flobera, Dostojevskog, Prusta, Kafku, Džojsa, Foknera, Beketa… i zaključuje: ,,Daleko od toga da brišemo prošlost, mi smo se najlakše slagali upravo kada su bila u pitanju imena naših prethodnika; a naša ambicija se sastoji samo u tome da nastavimo njihovim stopama. Ne da ih nadmašimo, što je besmisleno, nego da stanemo u red iza njih, sada, kada je kucnuo naš čas.’’
Natali Sarot govori o novom romanu kao istraživanju stvarnosti koja je sastavljena od nepoznatog i nevidljivog, pa kao prvi koji su videli jednu takvu stvarnost, nikako je ne mogu predstaviti preko već viđenih formi. Futuristička poetika intuicije zahteva brzinu, efikasnost, ekonomičnost, stoga Marineti isključuje interpunkciju, glagole zaključava u infinitivu, odbacuje ,,spore’’ forme poput romana; to je jedna estetika kojoj je lepši trkački auto od Nike sa Samotrake, stoga se ne može iskazati kroz neku formu već uobličenu u tradiciji. Džojs želeći da se igra sa znanstvenim nasleđem zapadne kulture radnju smešta u um, Tomas Man, Muzil i Broh stvaraju fuziju romana-eseja, Sartr filozofiju pretapa u literaturu, Beket ostavlja praznu stranicu u ,,Act without words’’, a novom romanu preostaje da u literaturu unese nešto novo kako bi zaslužio epitet novi.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Komentari