Odlomak

Književni lik kneza Lazara u staroj srpskoj književnosti

U spisima stare srpske književnosti dominantna je državnička i religiozna atmosfera, transcedentalna metafizika, hrišćanski moral i glorifikacija vladalaca i crkvenih upravljača. U njima se govori o životu i delima, kao i o ličnim osobinama istorijskih lica, ali ne zbog toga da se da njihov lični psihološki i fizički portret, ni da se sistematski izlože događaji iz njihovog života, već da se ukaže na njihovu veličinu kao vladara i crkvanih upravljača. Hvaleći vladaoce, njihovi životopisci ne čine to samo zbog njihove pobožnosti, darežljivosti i pravdoljubivosti, već i zbog njihove vojne sile, zbog njihove moći i bogatstva, zbog toga što brane zemlju i izlaze iz ratova kao pobednici. Religiozne i moralne vrline nisu bile jedine ljudske osobine koje su trebale služiti čitaocima za ugled. Hvaljena je i hrabrost kosovskih junaka i ratničke i viteške vrline. Kako je i patrijarh Danilo III u Slovu o knezu Lazaru rekao da se pohvalna slova pišu radi toga ” da se na hrabrost junaci podstaknu”.

U pohvalama koje su napisane knezu Lazaru ima hipokrizije. Ali to nisu prazna laskanja, još manje samo forme učtivosti, nego je to plansko, sistematsko, dobro smišljeno glorifikovanje vladara iz državničkih razloga. Nije reč samo o čoveku, već o simbolu. I zato su, ne samo knez Lazar, već i svi naši vladari u kazivanju svojih biografa i veliki i divni. Naše srednjovekovne pisce nisu vodile samo religiozne i moralne ideje, nego i nacionalne. Znajući kom narodu pripadaju, oni se ponose što su srpski vladari ” izrasli iz korena Nemanjina” i što nisu tuđinci. Jedan pisac o knezu Lazaru kaže da on ” otačastvom i rođenjem i vaspitanjem srpskog roda beše”,  a drugi da su u kneza Lazara vojnici ” divni i hrabri i plemeniti, što ih je rodila i odgojila srpska zemlja”.

Istorijski podaci o knezu Lazaru govore da je u mladosti dobio najbolje svetovno i versko vaspitanje i učio kako se upravlja državom i crkvom. Kao osnovač nove dinastije, od države na Moravi je stvorio najznačajniju oblast nacionalnog života, centar naše materijalne i duhovne kulture. Sazidao je dvor i crkvu u Kruševcu i osnovao manastir Ravanicu.
U srpskoj srednjovekovnoj književnosti je proglašen svetiteljem i postao kultna ličnost, kao mučenik i veliki dobročinitelj o kome postoji veliki broj spisa.  Mnoštvo spisa o knezu Lazaru objašnjava se presudnim značajem Kosovske bitke i još više kultom vladara svetitelja koji je u toj bici poginuo i u čijoj ličnosti se usredsredila tradicija države i crkve.

Pomen svetog i blaženog kneza Lazara

Najstariji spis o knezu Lazaru je životopis nastao između 1392. i 1398. godine, uobičajemo nazvan žitijem. Ovo delo i jeste žitije po funkciji, ali po sadržini i stilu pisanja nije. U originalu, ovaj spis se zove Pomen svetog i blaženog kneza Lazara, ali spisu više priliči ime povesnog slova, nego žitija. U njemu nema osnovnih elemenata svetačkog života, nema isposničkih podviga i nema čuda. Kratko, stvarno, bez citata i bez retorskih ukrasa iznose se Lazarev život i njegova dela, sa zadržavanjem na opisu Kosovskog boja i manastira Ravanice. Po kratkoći sadržaja, po brzini izlaganja i svetovnoj atmosferi, najviše je sličan minijaturnim biografijama nemanjićkih vladalaca u Letovniku, više ima istorijskih momenata i narativnih elemenata, nego religioznih i misaonih. Spis je podeljen na četriri dela.
Prvi deo počinje kazivanjem o  poreklu i mladosti kneza Lazara, gde se govori o Lazarevom nacionalnom i društvenom poreklu ukazivanjem na to da je Lazar bio ” roda slavna, i svatla, i naročita”. Pisac kaže da je dat caru Stefanu u službu i nabraja njegove vrline- krotost, blaga narav i hrabrost zbog čega je kasnije i odlikovan za cara. Pisac navodi i druge razloge zbog kojih je Lazar mogao postati vladar i podvlači nemanjićko carsko poreklo Milice, koja je ” roda svetla i slavna”.
Drugi deo govori o samom dolasku kneza Lazara na presto i o njegovim vladarskim osobinama. Pisac naglašava da je Lazar uzvišen na presto upravo zbog tih svojih vrlina, zbog skromnosti i pravičnosti, da je legitimno došao na presto, uz blagoslov arhiepiskopa, sveštenstva i crkvenog sabora.
” Pravičan sudija kao retko ko drugi, ne beše kao onaj koji vlada, nego kao otac koji svoju decu pazi i uči.”
Ukazuje posebno na Lazarev taktičan odnos prema sveštenstvu i vlasteli i ističe njegove vrline kao darodavca. Pisac je dao ne toliko realan portret, koliko idealnu sliku srpskog kneza.
Treći deo posvećen je Lazarevoj graditeljskoj aktivnosti. Govori o tome kako je zidao gradove i crkve i zadržava se na manastiru Ravanici, koja je opisana sa mnogo retorskih ukrasa.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari