Lokativ u adverbijalnoj i priloško-prijedloškoj funkciji

UVOD

Padeži su različiti oblici imenskih riječi kojima se izražavaju različiti odnosi onoga što riječ znači prema ostalim riiječima u sintagmi i rečenici. U bosnaskom, hrvatskom i srpskom jeziku ima sedam padeža u jednini i sedam padeža u množini, što znači da se svaka imenica može upotrijebit u četrnaest padežnih oblikas, a skup tih međusobno povezanih oblika naziva se padežna paradigma, promjena ili deklinacija jedne imenske riječi.
Lokativ spada u zavisne padeže, jer označava neki odnos među riječima, kao što i zavisi od neke druge riječi koju određuje, dopunjuje ili s njom zajedno čine neku sintagmu. Karakteristično je i veoma važno spomenuti da se lokativ u našem književnom jeziku ne upotrebljava bez prijedloga. S prijedlozima ovaj oblik najčešće označava mjesto gdje se vrši radnja, gdje se nešto dešava, odnosno nalazi. A prijedlozi koji se značenjem slažu sa lokativom : na, u, o, po, prema i pri. A prijedlog pri se slaže jedino sa lokativom, a svi ostali još sa ponekim drugim padežom, kao npr. : na, o, po i u dolazi još i sa akuzativom.
Cilj mog diplomskog rada je da opišem lokativ, da definišem njegovo mjesto u padežnom sistemu bosanskog, hrvatskog i spskog kzika, pokažem njegov strukturni lik, te pokažem funkcije koje lokativ može imati u rečenici.
U okvirima ove teme, prikazat će se različiti tipovi lokativa na primjerima iz gramatika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, koje on zauzima u različitim sintaksičkim funkcijama. Pored primjera iz gramatika navedenih u literaturi, kao osnova za istraživanje mi je poslužio i korpus sastavljen od primjera iz književnih djela na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku.
Lokativ kao padež nije podvrgnut opširnoj analizi , kao što je slučaj sa ostalim padežima o kojima se može pronaći jako veliki broj radova. Za lokativ je od velikog značaja spomnuti Tatjanu Batistić i njen veži rad na temu Lokativ u savremenom srpskohrvatskom književnom jeziku, čiji je predmet rada ispitivanje upotrebe lokativa u savremenom srpskohrvatskom jeziku. Dakako, postoje i kraći radovi koji ukazuju na posebnost određenih lokativnih faza kao što je rad Otta Jespersena (1963.) The Philosphya of Grammar. Utim radovima nn govori o slučajevima kada u engleskom jeziku aktivni glagolski oblici imaju pasivno značenje.
Milka Ivić se također bavila problematikom lokativnih faza u slavenskim jezicima u nekoliko kraćih radova : O predlogu po u srpskohrvatskom jeziku. ( 1951.)
Ono na šta trebaam ukazati jeste što je veoma mala pažnja padežima data u gramatici bosanskog jezika, dok detaljnu obradu padeža, pa i lokativa, nalazimo kod Predraga Pipera Sintaksa savremenog srpskog jezika, prosta rečenica. U redakciji Milke Ivić. Također, bitno je spomenuti i Gramatiku srpskog jezika za gimnazije i srednje škole Živojina Stanojčića i Ljubomira Popovića, zatim Gramatiku hrvatskog jezika Josipa Silića i Ive Pranjkovića. U literaturi su navedene korištene gramatike i izvori iz kojih su ispisani primjeri za upotrebu lokativa.