Odlomak

 

  1. UVOD

 

Srpski književni realizam XIX stoljeća imao je svog najboljeg pisca, izvrsnog pripovjedača i romanopisca, u liku Sime Matavulja. Realistička proza u Srbiji većinom je ostajala u okvirima seoske problematike i gotovo uvijek u duhu patrijarhalnih ideala. Naši pisci porijeklom sa sela malo su poklanjali pažnju ličnom obrazovanju i književnom izgrađivanju, oslanjajući se u svom radu prvenstveno na lični dar i prirodno osjećanje života. Matavulj je, nasuprot tome, veliku pažnju posvećivao vlastitom obrazovanju, njegujući svoj talenat kako na vrelima narodnog usmenog pripovijedanja tako i na književnim uzorima italijanske i francuske realističke škole. Takvim radom Matavulj se visoko uzdigao nad piscima svoga doba i stvorio reprezentativno, moderno dijelo naše realističke proze.

 

Simo Matavulj (Šibenik, 31.  avgust 1852 – Beograd, 20. februar  1908),  pisac čije se dalmatinsko porijeklo naročito isticalo u velikom broju njegovih djela, ali mu nije smetalo da bude svjetski čovjek koji je život proveo u kretanju kroz Hrvatsku, Crnu Goru, Srbiju, Italiju, Francusku i druge zemlje. Prema mišljenju nekih naučnika, bio je prvi naš predstavnik u realizmu koji se sasvim oslobodio utjecaja romantizma (ali i ruske, njemačke i mađarske književnosti, jer je svoje uzore pronašao u romanskim, prije svega u francuskoj). Prevodio je djela francuskih realista i tako formirao podlogu za svoje buduće stvaralaštvo. Njegov stil je bio više tehnički nego umjetnički vrijedan, što, naravno, ne znači da mu se umjetnička veličina opovrgava, već se samo ukazuje na njegovu vjernost programu realizma. Kada govorimo o Matavulju, najprije pomislimo na njegove romane, roman Uskok i čuveni Bakonja fra Brne, međutim, Matavulj je svoj književni dar usmjerio uglavnom prema kraćim formama, pripovijetkama, a poznato je da je čak i njegov najpoznatiji roman zamišljen kao pripovijetka, da bi kasnije prerastao u roman na bazi novele.

 

Prozno stvaralaštvo Sime Matavulja obogatilo je srpsku književnost realističkog razdoblja novim vrijednostima. Romanom Bakonja fra Brne (1892) i pripovijetkama iz dalmatinskog života (Povareta, Pilipenda i dr.) Matavulj je zauzeo najistaknutije mjesto među proznim piscima svoga vremena.

 

Svojim književnim talentom i kulturom Matavulj je zauzeo mjesto među najvrijednijim piscima u književnosti srpskog realizma. U nastavku rada ću detaljno prikazati sam životni put Sime Matavulja, ali i njegov književni rad, koji je jako značajan i zauzima jedno posebno mjesto u književnosti svoga doba.

 

 

 

  1. ŽIVOTNI PUT SIME MATAVULJA

Matavulj je rođen sredinom prošlog vijeka u Šibeniku, u kome je završio osnovno i niže gimnazijsko školovanje. Jadransko sunce i blaga klima kao da su usadili u dečakovu dušu sređenost i sklonost ka razmišljanju i pisanju. Sam Matavulj je govorio da se od svoje majke, koja je znala lijepo da pripovijeda, naučio usmenom uobličavanju priča koje su kružile u narodu. Po očevoj smrti Matavuilj je oko četiri godine proveo u kaluđerskoj sredini manastira Krupe, u kome je starješina bio njegov rođeni stric. Manastirski život nikako nije odgovarao dječakovoj slobodnoj prirodi, i on napušta kaluđersku sredinu sa potpuno razvejanim ilizijama o Bogu i vjeri.[1]

 

Simo Matavulj (1852-1908)

 

Napustivši manastir, Matavulj u Zadru 1871. završava učiteljsku školu, a potom se prihvata učiteljskog poziva u Đeverkama i Islamu, selima sjeverne Dalmacije. Italijanski jezik je naučio još u djetinjstvu, a kasnije i francuski, što mu je omogućilo da neposredno upozna bogatu realističku književnost romanskih naroda.

 

Godine 1874. Matavulj prelazi u Herceg Novi, u kome provodi oko osam godina kao nastavnik italijanskog jezika u tamošnjoj pomorskoj školi. To su bile najradosnije godine njegove mladosti. Utisci i doživljavanja iz toga doba ušli su kasnije u njegove najljepše pripovijetke iz dalmatinskog života. Od 1881. Matavulj živi na Cetinju, gdje je bio srdačno prihvaćen od kneza Nikole, dvorske sredine i malobrojne inteligencije koja se tu stekla. Tu, na Cetinju, počinje njegov pripovjedački rad, koji mu ubrzo donosi opšte priznanje i slavu. Na dvoru je stekao veliki ugled i bio postavljen, prvo, za nastavnika francuskog jezika, a potom za nadzornika osnovnih škola i vaspitača prestolonaslednika Danila.

 

Matavulj 1887. napušta Crnu Goru i prelazi u Srbiju, ali ga vlasti i režim kralja Milana nisu prijateljski primili. Bačen kao gimnazijski profesor u Zaječar, on opet odlazi na Cetinje, ali ni tu ne ostaje dugo. U Crnoj Gori za njega više nije bilo one prijateljske i srdačne atmosfere. Nije bilo ni njegovih nekada najintimnijih prijatelja. Zato Matavulj 1889. zauvijek napušta Crnu Goru i dolazi u Beograd po abdikaciji kralja Milana. U vrlo povoljnim materijalnim uslovima, on jedno vrijeme radi kao gimnazijski profesor, a potom živi slobodno, putujući i baveći se jedino književnim radom. Umro je u Beogradu 1908. kao član Srpske akademije nauka, proslavljen pisac i predsjednik Srpskog književnog društva.

[1] Stefanović, D.A., Pregled Jugoslovenske književnosti, Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1967, str. 83.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari