Odlomak

 

Uvod

Priče o životinjama ne pokazuju samo rano interesovanje čoveka za jedan deo životinjskog sveta, onaj deo koji ga je okruživao, već i neku čovekovu naivnu ljubav prema životinjama koje najčešće sreće. Posmatrao ih je sa svojih ljudskih vidika, zapažao njihove karakteristične osobine, uočavajući one osobine kod pojedinih životinja koje sreće i kod pojedinih ljudi. Ove životinje postupaju onako kako bi se ponašali i ljudi kada bi se našli u odnosnim situacijama, one sve govore čovekovim jezikom, ali čine izdvojen i poseban svet za sebe. U život tog posebnog sveta, čovek kao čovek je retko upleten. Ako se izuzme zamisao da životinje govore, a često se i ponašaju kao ljudi, čudesnih situacija i fantastičnih predstava u pričama o životinjama takoreći nema. Nema imaginarnih bića. Po tome se one bitno razlikuju od bajki.
Osobine date pojedinim životinjama i veliki deo situacija u kojima se životinje nalaze, zasnovani su u osnovi na realnim čovekovim zapažanjima. Ta zapažanja su data u uopštenom vidu i hiperbolisanim oblicima. Svojevrsni realizam ovih priča pojačan je humorom, ponekad i ironijom kojom su mnoge od njih prožete. Tada se unosi živost u pripovedanje i čini priče zanimljivijim, jer su situacije duhovito smišljene. Iza priča o životinjama ne treba uvek tražiti neki alegorični smisao, bez obzira na to što su životinjski odnosi posmatrani iz ljudskih vidika. Zabeležene prema usmenom predanju, priče se razlikuju od njihovih varijanata koje su rano dobile književnu obradu.
U jednom starom ćirilskom rukopisnom zborniku(prepis sa početka XVI veka) bio je napis Pitanja nekog cara Jusa i odgovori filozofa Josifa čiji završetak sadrži fabulu narodne priče Međed, svinja i lisica. Prvi deo priče u književnoj obradi jako je proširen i što je ovde glavno, prožeta je cela priča razmišljanjima o lukavstvu, oholosti i ljudskoj zlobi. Cela sadržina primenjena je na ljude. U narodnom pričanju nije izrazit alegorijski smisao, nema ni traga od moralisanja koja u književnoj obradi prate sva razmišljanja.
Teme i motivi

Teme i motivi u pričama o životinjama, i drugim vrstama narodnih pripovedaka, imaju široku internacionalnu rasprostranjenost. U našim pričama o životinjama, u znatnoj većini se govori o domaćim životinjama a to su petao, konj, vo, pas, mačka, ovan, krava… Prisutne su i poznate divlje životinje kao što su vuk, medved, lisica. Po tome, one se smatraju pričama evropskog tipa. U azijskim pričama, naročito iz ciklusa o putovanju životinja, najčešće se govori o škorpiji, takođe vrlo često o stvarima umesto o životinjama – jajetu, igli, tučku…
Sitne pojedinosti, koje su u usmenim tvorevinama izložene promenama, često se osvežavaju novim, bližim pričanjima. Neke od tih priča koje su zabeležene u novije vreme u Makedoniji i Sloveniji dobile su, pod očiglednim uticajem bajke, razvijenije oblike, ali ni u njima nema novih motiva i tema.
Putovanja životinja u narodnim pričama

Jedna životinja pođe na putovanje, pa joj se usput pridružuju druge životinje. U drugoj polovini priče, opet po nekom redu, jedna po jedna od udruženih životinja nestaje, pa na kraju opet ostaje jedna, obično ona životinja koja je najjača ili najizdržljivija.
Šema u našim pričama obično je delimično poremećena, ali su tragovi u mnogima od njih sasvim jasni. Skoro potpunu je imamo u priči Hajduci(Latković, 1982). Petao čuje da će biti zaklan pa se odmetne u hajduke. Pridružuju mu se redom sledeće životinje – ovan, vo, kokoška, zec, lisica, vuk i mečka. Kada su stigli do neke jaruge, petao i kokoška prelete a ostale životinje padnu u nju. Bili su mirni dok su bili siti a kad su ogladneli, dogovore se da pojedu onog najslabijeg. Prvog dana su pojeli zeca, drugog dana vola, pa ovna pa lisicu. Na kraju ostaju vuk i mečka, pa ko bude jači. Nadjača mečka i izvuče se iz jaruge. Životinje bi nestajale istim redom kojim su se pridruživali petlu i kokoški, da je ovan pojeden pre vola, što bi bilo prirodnije.
Šema je ostvarena oskudnim pojedinostima, u priči Hajduci, kao i u drugim pričama ovog tipa, pogotovo onim koje su zabeležene u patrijarhalnim oblastima. U prvom delu po pravilu jednolikim kratkim dijalozima petla i životinja koje mu se pridružuju. Svoj odlazak u hajduke svaka životinja objašnjava kratko, nekom opasnošću koja joj preti. To unosi raznolikost i živost u pričanje, mada su i ta objašnjenja često stereotipna.
U drugoj šemi priče ima nešto naracije. Šema lako prelazi u jednostavno stereotipno nabrajanje, u tzv. ‘brojenice’ koje su mnogo češće u stihovima nego u prozi. Takva je priča Pošla koka na pazar(Latković, 1982) u kojoj ima više stihova nego proze. Tragova verižne kompozicije ima i u onim pričama koje ne pripadaju krugu o putovanju životinja.
U priči Jarac Živoderac(Latković, 1982) lisica, da bi jarca živoderca, isterala iz ,,svoje” kuće, poziva u pomoć prvo zeca, pa vuka, medveda, lava i najzad ježa. Da bi se izbeglo višestruko ponavljanje jarčevog odgovora – ,,Ja sam jarac živoderac…”, vuk, medved i lisica dolaze zajedno ali su tragovi kompozicije vrlo jasni.
Čim se makar imalo odstupi od verižne šeme, pričanje postaje življe.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari