Kriminalistička strategija

1. SIGURNOSNA POLITIKA I SIGURNOSNA STRATEGIJA
1.1. SIGURNOSNA POLITIKA

Prije elaboriranja ovog relevantnog pitanja nužno je ukazati na bitne premise koje uslovljavaju oblikovanje sigurnosne politike. U svakom organiziranom društvu centralno mjesto zauzima politička vlast. Svi drugi oblici organizacije vlasti u okviru podsistema jedne države su zavisni od političke vlasti. Međutim, “fenomen politike ne obuhvata samo državu, niti se poklapa isključivo sa političkom vlašću u njenim unutrašnjim i spoljnim aspektima. Obuhvatajući vlast i kao odnos i kao strukturu fenomen politike pokriva i složeni proces organskih odnosa i protivrječnosti između vlasti i društva, kao i sve spontane i organizovane oblike koji se iz tog javljaju.” (J. Đorđević, u predgovoru Ž. Mejno, 1960., str.49.). Poznato je otkad su ustanovljene državne vlasti i razni zakoni, postojala je opravdana bojazan od samovolje, nezakonite upotrebe i proširenja ovlaštenja i raznih vidova bezakonja uz pomoć politike moći. Tako su nastojanja i borba za ograničavanje i vezivanje političke vlasti zakonom kroz čitavu političku historiju bila imperativni pratilac u svim periodima razvoja ljudskog društva. Stoga je najbitnije da politika u demokratskom i civilnom društvu ne treba imati direktni utjecaj na sigurnosnu strukturu u operacionalizaciji, odnosno sprovođenju zakona, osim u slučajevima kada se u Parlamentu donose zakoni za subjekte sistema sigurnosti. Na taj način oni od Parlamenta dobijaju demokratsku legitimaciju za primjenom državne sile u očuvanju sigurnosti društva. Niko nema pravo da direktno kao politički akteri onemogućavaju potrebno djelovanje organa i službi sigurnosti, koje je u funkciji održanja reda i sigurnosti u zajednici. To bi dovelo do toga, da uspostavljeni politički sistem i u njemu oblikovana organizacija državne vlasti sa stabilnim pravno-sigurnosnim sistemom počinje pokazivati svoju disfunkcionalnost. Sagledavajući ulogu i funkciju sigurnosnog sistema u društvu, nameće se pitanje odgovarajuće političke neutralnosti koja se mora kretati u ustavno-zakonskim okvirima, odnosno profesionalno izvršavanje zakonom propisanih zadataka. Osnovni preduslov za to jeste oblikovanje i provođenje optimalne sigurnosne politike.

Već smo kazali da politika u širem značenju podrazumijeva usmjeravanje ljudske djelatnosti u određenom pravcu radi ostvarenja optimalnih ciljeva. Usmjeravanje društva politika vrši uz pomoć uspostavljene državne vlasti. Također, vrlo često možemo čuti da je politika umjetnost vladanja. Ako je to tako i sigurnosna politika implicira potrebu da na konzistentan način oslanjajući se i na rezultate istraživanja nauke o sigurnosti i drugih naučnih disciplina oblikuje globalne sadržaje koje nastoji realizirati preko uspostavljenih subjekata koji čine sistem sigurnosti u društvu. Na to utječe niz relevantnih definirajućih faktora bez kojih nije moguće ostvariti konkretnu djelatnost koja bi rezultirala dostizanju povoljnog stanja nacionalne sigurnosti.

Važno je naznačiti, da svaka organizirana država oblikuje i razvija niz politika kao što su ekonomska, vanjska, odbrambena, socijalna, zdravstvena, ekološka, energetska, kulturna, obrazovna. Sve ove politike imaju odgovarajućeg utjecaja na stanje sigurnosti. Iz tih razloga one čine politiku sigurnosti na globalnom nivou. Međutim i sigurnosna politika se treba prilagođavati novim izazovima i zahtjevima savremene civilizacije. Pojedini autori sigurnosnu politiku definiraju kao djelatnost za pripremu osiguranja pred izvorima budućeg ugrožavanja u prirodi, društvu i među društvima. Pored toga kaže se da ona predstavlja zbir svih mjera, djelatnosti, postupka namijenjenih uspostavljanju i djelovanju sistema nacionalne sigurnosti. U užem značenju cilj je “sigurnosne politike stvaranje koncepta mehanizama i sredstava kojima se osiguravaju unutrašnja i vanjska sigurnost društva, a predstavlja konkretizaciju političkih, organizacijsko-tehničkih i drugih načela sigurnosne politike u širem smislu”. (A. Grizold, n.d., str. 33.). Prema Rezoluciji o ishodištima osnova nacionalne sigurnosti Republike Slovenije nacionalnu sigurnosnu politiku određuje “kao cjelinu političkih, ekonomskih, socijalnih, pravnih, odbrambenih bezbjednosnih i drugih opredjeljenja, aktivnosti i nastojanja sa kojom se obezbjeđuje što veći mogući stepen nacionalne bezbjednosti.” (A. Anžić, n.d., str. 38.). Ovdje jasno uočavamo da se država u institucionalnom pogledu nalazi u središtu posmatranja.

Velika gibanja u odnosima među državama i sve prisutnije transnacionalne organiziranosti u raznim područjima, međunarodni konflikti, te velike poteškoće u prevenciji i upravljanju raznim krizama, traže od odgovarajućih sigurnosnih organa da na osnovu globalnih sigurnosnih ciljeva iznađu najefikasnije mjere i aktivnosti sa potrebnim sredstvima, koje će u svojoj isprepletenosti, korelaciji i suprotstavljenosti ličnih, grupnih i drugih zahtjeva i interesa, dovesti do potrebe zajedničke aktivnosti koje imaju presudan značaj za nacionalnu sigurnost. U kompleksnim političkim i drugim prilikama politika sigurnosti treba pravovremeno da iskaže svoj aktuelitet. Dakle, ona mora razumjeti probleme savremene društvene stvarnosti. Ako to nije u stanju, ona je osuđena na improvizaciju čije ishodište može biti narušavanje sigurnosnog stanja. Tim više, ako znamo da problem savremene stvarnosti, globalni tokovi kao i transnacionalni izazovi impliciraju, niz faktora koji mogu uzrokovati nestabilnost i sukobe sa mogućim i veoma teškim posljedicama. Postavlja se osnovno pitanje: Kako sigurnosnom politikom odgovoriti na sve ove izazove koji su svakim danom složeniji, kompleksniji, opasniji i sl? Naročito izazovi na globalnom planu se reflektuju na nacionalnu sigurnost. To zahtijeva veoma ozbiljan i po društvo odgovoran pristup u kreiranju politike sigurnosti, koja će se operacionalizirati preko za to određenih organa i institucija. Oni svojim sveukupnim djelovanjem moraju održati potrebnu nadmoć konstruktivnih nad destruktivnim tendencijama u razvoju društva. Međutim, sve ove aktivnosti zavise od ljudskog faktora, tako da je nemoguće “reći išta smisleno o upravi, a da se ne govori o političkom ponašanju čovjeka… njegovim ciljevima, osjećajima, vjerovanjima, vrijednostima”. (Eulau H., 1963., str.3.).