Odlomak

Kritički osvrt na odnose s javnošću “Jugoslovenske kinoteke”

Kinoteka je kulturna ustanova od posebnog značaja za Republiku Srbiju. Jugoslovenska kinoteka u svom sastavu posjeduje bogatu arhivu, muzej Jugoslovenske kinoteke – bioskop i biblioteku. Filmski fond Jugoslovenske kinoteke čini jednu od najznačajnih i najbogatijih filmskih kolekcija na svijetu. Raspolaže sa preko 85.000 hiljada  kopija nijemih, zvučnih, crno- bijelih i filmova u boji. Muzej kinoteke, koji se nalazi u  samom centru Beograda u Kosovskoj ulici, omogucava ljubiteljima filma da za prihvatljivu cijenu gledaju remek dijela filmske umjetnosti.
Lično sam čest posjetilac projekcija koje se održavaju u muzeju kinoteke, i mislim da im je program filmova takav da može da zadovolji apetite većine zaljubljenika u sedmu umjetnost. Međutim, u većini slučajeva kada prisustvujem projekciji u Kosovkoj 11. gledaoci se mogu prebrojati na prstima. Šta je uzrok tome? Niske cijene sigurno nisu to sto odbija publiku.  Mozda ljudi ne vole “stare” filmove? Razlog nije ni u tome, jer zasigurno ima ljubitelja sedme umjetnosti,  posebno onih koji nisu bili u prilici, a zeljeli bi da na velikom bioskopskom platnu pogledaju ostvarenja  Felinija, Berolučija, Vasbindera, Polanskog, Vajlera, Bergmana, Tarkovskog, Trifoa, Aleksandra Petrovića, Živojina Pavlovića… Kinoteka ne prikazuje najnovije filmove, ali prikazuje one koji su vrlo kvalitetni, i prema tome uvijek aktuelni.  Dakle, kvalitet filmova nije to sto odbija publiku. O cemu se onda radi?
Razlog slabe posjete ove institucije je jednostavan, ljudi nisu upoznati ili, bolje reći, obavješteni  o radu Jugoslovenske kinoteke. U svakodnevnoj konverzaciji sa ljudima saznao sam da ima dosta zainteresovanih, naročito među mlađim ljudima, omladinom koja je u početnoj fazi upoznavanja sa filmskim dijelima zbog kojih  film i jeste umjetnost, da (pored ’’torrentisanja’’ filmova) odgledaju velika ostvarenja na bioskopskom platnu, za koje se filmovi i prave. Međutim, mnogi od njih nisu ni znali da postoji kinoteka koja organizuje projekcije  ili su u najboljem slučaju načuli da se negdje u gradu nalazi bogata arhiva filmova. Ne krivim ih, jer se o radu i programu  kinoteke možete obavijestiti samo na osnovu dva izvora (sajt kinoteke i portal za kulturu jugoistočne Evrope) ili ako odete do njihove zgrade. Moji drugari i kolege su počeli da idu u kinoteku, ali je dobar dio njih i odustao. Jedan od razloga je što program kinoteke nije “nalazio” njih, već su oni morali da traže njega. Dakle, Muzej Jugoslovenske kinoteke – bioskop,  iako pruža jednistvenu priliku u gradu što se tiče gledanja starih dobrih filmova, ne omogućava  široj javnosti da se upozna sa tom prilikom. Ova kulturna ustanova, koja je prije svega arhiv koji čuva filmsku baštinu,  od  posebnog  je značaja za državu i kao takvu, subvencionišu je Skupština grada Beograda i Država Srbija.Stoga  ne mora da brine o ekonomskoj održivosti. Ipak, morala bi da ima bolje razvijene odnose s javnošću, i kanale komunikacije, posebno  sa ciljnim javnostima: medijima i publikom. Zašto mislim da su odnosi s javnošću  ove institucije na veoma niskom nivou, odnosno zašto drugi ne govore ili ne znaju o njoj? Kako obezbijediti prisustvo u javnosti i  uspostaviti dijalog sa ljubiteljima filmske umjetnosti?  To su pitanja na koje ću pokušati da nađem odgovor  u ovom semestralnom radu.
Odnosi sa javnošću, kao oblik profesionalnog komuniciranja jesu ’’strateški planirano i kontinuirano dvosmijerno komuniciranje sa zadatkom da se  uspostavi i održava povjerenje i razumijevanje između organizacije i njenih javnosti’’. Određivanje ciljnih javnosti je ključ uspijeha svake komunikacione startegije.  Ciljne javnosti Jugoslovenske kinoteke su javnosti koji imaju uticaj na njen rad, Skupština grada Beograda i Ministarstvo kulture Republike Srbije i ciljne javnosti koje su zaintresovani za rad organizacije, kao sto su ambasade, kulturni centri, korisnici usluga kinoteke.
Sa ciljnim javnostima koji imaju uticaj na njen rad kinoteka održava dobre  odnose, komunikacija je zadovoljavajuća, što se da zaključiti i po velelijepnom izdanju novog sjedišta Jugoslovenske kinoteke u Uzun Mirkovoj, koje je finansiralo Ministarstvo kulture Srbije. U novoj zgradi najavljeno je konačno objedinjenje Muzeja,  Biblioteke, Direkcije i nekih dijelova Arhiva pod istim krovom. I zaista zgrada u Uzun Mirkovoj i iznutra izgleda impresivno, što sam se za sada mogao uvjeriti samo  na osnovu slika sa njihove internet prezentacije. Nažalost, nove sale za projekciju  nijesam uspio da posjetim. Naime, u novoj zgradi su otvarani festivali: dani indijskog , dani meksičkog filma i drugi, i samo za noć otvaranja festivala  projekcije su se održavale  u novoj sali, a ostale u staroj zgradi, odnosno sali u Kosovskoj 11. Najavljujući otvaranje novog zdanja, najavili su selidbu projekcija u tom zdanju, međutim to se do sada nije desilo, a zaposleni u Jugoslovenskoj kinoteci  nisu obavjestili javnost zašto do selidbe projekcija još nije došlo. Ovo smatram njihovim velikim propustom, ovakvim potezima  gube kredibilitet kod svoje ionako malobrojne publike.  Kada sam vidio slike nove sale kinoteke, radovao sam se i sa nestpljenjem očekivao septembar i odlazak na projekcije filmova u novoj sali. Sada je početak februara, a ja i većina čestih posjetioca kinoteke nismo bili u novoj zgradi. Osjećam se iznevjerenim od strane ove institucije , a siguran sam da taj osjećaj dijele  i većina malog broja posjetioca kinoteke. Jednostvano , osoba koja je  zadužena za odnose s javnošću, ako je uopšte imaju, trebala je da  napiše saopštenje za medije preko njihovih “krnjih” kanala komunikacije u kojem bi pisalo, da se izvinjavaju publici   što iz određenih razloga  sala u Uzun Mirkovoj nije otvorena za sve projekcije, i da će se i dalje održavati u Kosovskoj 11. Javnost, u ovom slučaju publika bi vjerovatno razumijela i manje se osjećala iznevjerenom. Kada se najavi neki događaj, a to se ne ispuni u najavljenom periodu, praksa organizacije je da makar upute  saopštenje, odnosno izvinjenje  javnosti. To bi bila praksa organizacije koja ima dobar PR. U tom smislu,  Jugoslovenska kinoteka očito nije dobar primjer kako se komunicira sa javnostima.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari