Odlomak

1. UVOD

Onkološka bolest je težak teret bolesniku i njegovoj porodici u trenutku postavljanja dijagnoze, ali i tokom lečenja. Bolest svima menja način života, a niko od nas za to nikada nije dovoljno spreman.
Maligne bolesti ograničavaju normalne aktivnosti bolesnika, smanjuju radnu sposobnost, onemogućavaju životne radosti, ograničavaju i menjaju životne planove i zahtevaju učešće cele porodice u lečenju i svakodnevnim aktivnostima bolesnika. Odnos lekara prema onkološkom bolesniku je poseban, a poteškoće su veće nego kod drugih dijagnostičkih i terapijskih postupaka u kliničkoj medicini. Komunikacija s onkološkim bolesnikom u osnovi se ne razlikuje od komunikacije s bilo kojim drugim bolesnikom, ali neki elementi lečenja bolesnika s onkološkom bolesti čine je posebnom. Ono što je čini specifičnom jeste da su to bolesti koje ugrožavaju život, a istovremeno postoji mogućnost izlečenja.
Prema istraživanjima Cancer Research u Velikoj Britaniji lekari koji ne uspevaju da uspostave dobru komunikaciju sa onkološkim bolesnikom nanose fizičku i emocionalnu štetu bolesnicima (tegobu, strah, nepoverenje bolesnika), ali i sebi, lekarima i medicinskom osoblju (stres, gubitak zadovoljstva u poslu).
Lečenje uključuje brojne kliničare i mnoge oblike lečenja (peroralna i intravenska primena lijekova, radioterapija, hirurški zahvat). Dobru komunikaciju otežava i to što se često mijenja tim koji leči bolesnika. Zdravstvenu zaštitu bolesnika s onkološkim bolestima sprovode lekari koji dijagnostikuju i leče onkološke bolesti – internista, klinički citolog,patolog, radiolog, hirurg, hematolog, onkolog, radioterapeut. U timu koji učestvuje u zbrinjavanju onkološkog pacijenta trebaju biti uključeni i klinički farmakolog i/ili farmaceut, psihijatar, psiholog i/ili psihoterapeut, socijalni radnik i svešteno lice. Zajednički cilj i zadatak ovakvog multidisciplinarnog tima je boljitak pacijenta primenom najefikasnijih dijagnostičkih i terapijskih metoda. Svi oni treba da čuvaju ljudsko dostojanstvo pacijenta, jer je on egzistencijalno ugrožen, a psihički i emocionalno promijenjen.

2. PROCENA SVETSKE ZDRAVSTVENE ORGANIZACIJE

Rak je i dalje jedan od vodećih uzroka obolevanja i umiranja širom sveta. Prema procenama Svetske zdravstvene organizacije, danas u svetu sa rakom živi 24,6 miliona ljudi. Do 2020. godine broj novoobolelih od malignih tumora povećaće se od sadašnjih 11 na 16 miliona, a broj umrlih od 7 na 10 miliona godišnje. Više od 1/3 novoobolelih osoba od raka trenutno živi u Evropi. Procenjuje se da da će se broj novoobolelih i umrlih osoba od malignih tumora do 2020. godine udvostruči u zemljama istočne i južne Evrope.
Rak je drugi najčešći uzrok smrti u Srbiji. Procenjuje se da u Srbiji svake godine oboli približno 32.000 osoba i da gotovo 19.000 ljudi umre od ovih oboljenja. U odnosu na pripadnike drugih evropskih naroda, građani Srbije se nalaze u srednjem riziku obolevanja i umiranja od raka. Međutim, nastave li se dosadašnji trendovi porasta obolevanja, muškaraci i žene u Srbiji nalaziće se u visokom riziku obolevanja od malignih tumora.
Svake godine, 4. februara Svetska zdravstvena organizacija u saradnji sa Međunarodnim udruženjem za borbu protiv raka obeležava Svetski dan borbe protiv raka.

3. ONKOLOŠKI BOLESNIK

Kod pacijenata sa onkološkom bolesti česte su psihološke promene bolesnika, delimično uzrokovane neizvesnošću ishoda lečenja, a delimično strahom od samog lečenja zbog neugodnih nuspojava. Bolesnik je često anksiozan, depresivan, oseća se blokirano, izgubljeno, zabrinuto i životno ugroženo. Neizvesnost konačnog izlečenja je objektivno daleko veća nego kod većine ostalih bolesti.
Klinička praksa ukazuje na potrebu i korisnost primene antidepresiva u onkologiji kod poremećaja prilagođavanja, anksioznih i depresivnih poremećaja, kao i za stanja i primenu ljekova koji mogu da uzrokuju ili oponašaju anksioznost ili depresiju. Za lečenje depresivnih poremećaja koji se prema istraživanjima javljaju u 17-39% slučajeva, samo je nekoliko antidepresiva testirano u onkologiji (mianserin, fluoksetin, reboksetin, mirtazapin ).
Temeljni principi efikasne komunikacije s onkološkim bolesnikom zasnivaju se na pristupu ili filozofiji prema kojoj je bolesnik u središtu pažnje (tzv. patient-centered care), što podrazumeva uvažavanje želja i potreba bolesnika, kao i njihovih porodica.
Takva komunikacija ima tri osnovne vrednosti: uzima u razmatranje bolesnikove potrebe, perspektive i individualna iskustava, daje mu mogućnost učešća u lečenju, te poboljšava odnos bolesnika i lekara. Komunikacija gde je bolesnik u centru pažnje obeležena je verbalnim i neverbalnim ponašanjem koje bi trebalo dovesti do otkrivanja, razumevanja i ocenjivanja bolesnikove perspektive (npr. brige, osećaji, očekivanja).

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari