Odlomak

Uvod
Donedavno je obrazovanje bilo simbol moćnog sredstva za postizanje i osiguravanje jednakosti usprkos činjenici da se ljudi rađaju različiti i u različitim uvjetima. Obrazovanje se smatralo pojmom osnovne vrijednost najvažnijeg čimbenika društvene pokretljivosti, sredstva pomoću kojeg se osoba nižeg socijalnog podrijetla može uzdići na društvenoj ljestvici. Dominantno shvaćanje uloge obrazovanja u demokratskim društvima je moto da svatko tko posjeduje volju i energiju za rad treba imati jednake šanse za uspjeh i napredovanje u društvu, bez obzira na svoje podrijetlo.
Međutim, proučavanjem nejednakosti u obrazovanju ustanovilo se da škola nije u stanju ostvariti prvobitno joj namijenjenu egalizatorsku ulogu te da obrazovanje nije svemoguć ključ za rješavanje društvenih problema nejednakosti. Ova saznanja su izbila na površinu 60-tih godina, popraćena nepobitnim empirijskim činjenicama da su kvalitete i vrijednosti pripisani školi daleko od realnog. Suvremena proučavanja stanja u školskim sistemima, nakon više desetljeća velike ekspanzije, pokazala su da obrazovanje kao mogući činitelj jednakosti za sve ima brojna ograničenja i da je daleko od toga da postane šansa društvene jednakosti. Ta su obrazovna ograničenja najočiglednija i posebno izražena kad su u pitanju osobe s hendikepom, bilo u smislu fizičkog ili intelektualnog hendikepa ili “hendikepa” u vidu socijalnog statusa. Mali postotci učenika iz nižih slojeva kojima je dostupno srednje i visoko obrazovanje prva su upozorenja na nedemokratičnost školskih sistema. Ubrzo zatim ustanovljeno je da ni osnovno, najčešće obvezno obrazovanje nije oslobođeno selektivnosti i da se razlike prema obiteljskom porijeklu i statusu uočavaju na samom početku školovanja ako ne već odmah po rođenju.
Mnogi sistemi vjeruju da je društvena stratifikacija biološki utemeljena, da je ona prirodna ili fizička, sastavljena od razlika u godinama, zdravlju, tjelesnoj snazi i osobinama duha. Ona tvori osnovicu sistema društvene stratifikacije. Biološki faktori postaju važni u mnogim stratifikacijskim sistemima zbog značenja koja im pridaju različite kulture. Takva vjerovanja služe da bi objasnila sistem, opravdala ga i legitimirala pozivajući se na prirodu. “Konačno, u svakom stratificiranom društvu opstoji skup ideja (ponekad nazvan ideologijom), kojima se opravdava i podupire nejednaka raspodjela bogatstva, prestiža i moći”.

1. O društvenim nejednakostima
Od početka civilizacije u svim ljudskim društvima postojala je neka vrsta društvene nejednakosti. Prema Fanuku važno je razlikovati društvenu diferencijaciju od društvene stratifikacije. Društvena diferencijacija je oblik nejednakosti koji nastaje spontano te proizlazi iz različitih uloga članova društva koji obavljaju različite djelatnosti, dok je društvena stratifikacija poseban, strukturiran, stabilan i trajan oblik nejednakosti. Društvena stratifikacija nastaje radi različite razine dostupnosti društvenim resursima kao što su novac, ugled i moć te je uočljiva prisutnošću društvenih skupina koje su rangirane jedna iznad druge, na temelju količine moći, ugleda i bogatstva koje posjeduju.
Bogatstvo se odnosi na materijalnu imovinu koja je definirana kao društveno vrijedna. Moć je stupanj do kojega pojedinci ili skupine mogu nametnuti svoju volju drugima, sa ili bez pristanka tih drugih. Ugled se odnosi na količinu poštovanja ili časti povezanih s društvenim položajem, osobinama pojedinca i načinom života.
U današnje vrijeme demokracije više ne postoji ropstvo, kaste i staleži, ali su zato prisutne klase koje se prepoznaju po sličnim ekonomskim resursima, zajedničkim interesima i sličnim načinom života. Međutim, društvena nejednakost može postojati i bez društvenih slojeva. Čak i u društvu bez formalnih klasa postoji neprekinut kontinuitet statusa po zanimanju, određen različitim stupnjem ugleda i ekonomskog nagrađivanja. Time je hijerarhija pojedinaca zamijenila hijerarhiju društvenih skupina. „Među članovima svakoga sloja postoji tendencija da razvijaju vlastitu supkulturu, tj. određene norme, stavove i vrijednosti koji su osebujni za njih kao društvenu skupinu. Supkulture slojeva pokazuju tendenciju da budu veoma različite kad su mogućnosti za kretanje iz jednog sloja u drugi vrlo malene”. Društvena pokretljivost može biti usmjerena prema gore, kao na primjer prijelaz iz radničke u srednju klasu ili obratno.
U zatvorenim sistemima koji nude male mogućnosti za društvenu pokretljivost, položaj pojedinca je obično pripisan, uvjetovan rođenjem i pojedinac ne može učiniti gotovo ništa da ga izmijeni. Za razliku od toga, smatra se da sistem stratifikacije u kapitalističkom društvu može poslužiti kao primjer visoke društvene pokretljivosti ili otvorenog sistema. No i to je vrlo upitno, pogotovo kad je riječ o obrazovanju. Statusna pozicija trebala bi biti stečena vlastitim odlikama i sposobnostima, međutim problem predstavlja mogućnost ostvarenja sposobnosti osobe. Stratifikacija u svakom pogledu često potiče nepovjerenje i sumnjičavost između osoba različita statusa te razdvaja i

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Obrazovanje

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari