Odlomak

Rezime:

U radu je obrađeno pitanje gubljenja ili opstajanja kulturnog identiteta u globalnim integracijama, posebno u nastupajućoj evropskoj integraciji. Razmatra se pitanje koliko se najrazvijenije zemlje Evrope zalažu za opštu evropsku integraciju (globalizaciju) da bi se uspješnije oduprle amerikanizaciji. Kolika je opasnost gubljenja kulturnog identiteta malih, nerazvijenih zemalja, poput Srbije i Crne Gore, asimilacionim procesom od strane razvijenijih i moćnijih.
Ako evropski (globalni) integracioni proces, pored objedinjavanja ekonomskih i političkih sfera, ujedno podrazumjeva i zaštitu evropske kulture od američkog “kulturnog imperijalizma”, posebno od difuzije masovne i potrošačke kulture, onda taj proces u ovom dijelu ima svoje opravdanje. Proces čak ima opravdanje u pogledu mogućnosti otrežnjenja američke savremene civilizacije u smislu reafirmacije u samoj vrijednosti  evropske kulture, inače kolijevci američke kulture.

Ključne riječi:  kulturni identitet, globalizacija, integracija, akulturacija

POJAM KULTURNOG IDENTITETA

Pojam kulturnog identiteta nije opozicionalan pojmu kulturne raznovrsnosti, ali ipak jeste nešto što izražava posebnost, specifičnost i time razliku od drugog (jedan identitet naspram drugog identiteta). Svaki identitet sadrži razlikovnost i to ne samo prema spolja nego i unutar samog sebe. Pod pojmom identitet (latinski identitas od idem) podrazumjeva se istovjetnost, po čemu je neko biće, svojstvo, jednako samom sebi. Prema tome, koliko god kulturni identitet u sebi sadrži neke različite stvari, opet je poseban u odnosu na neke druge identitete. Svaki pripadnik određenog, zajedničkog, kolektivnog identiteta gradi svoju ličnost (ja) u odnosu na ono što je zajedničko (mi). Identitet je takođe, koliko god održivo trajan, opet podložan promjenama, posebno u savremenom svijetu.
Kultura se ne može definisati kao dato (muzejsko) stanje, nego samo kao sposobnost za stvaralačke promjene, pri čemu svakako da i ove promjene moraju da se drže na vjerovatnoj granici identiteta, odnosno moraju izvirati iz zajedničke osnove konfiguracije ili generativne matrice. Kultura je identitet u promjeni, ili obrnuto. Kultura je stalno djelujući kreativitet.
Kulturni identitet je samosvjest pripadnika jedne grupe koja istorijski nastaje i razvija se u zavisnosti od kriterijuma koji ta grupa uspostavlja u odnosima sa drugim društvenim grupama (B. Stojković, 1993).
Kulturni identitet uključuje: svijest o vlastitoj kulturi i istoriji, uvažavanje tradicije društva i etnosa kojima se pripada, prepoznavanje i vrednovanje sopstvenih tvorevina i postignuća, kao što su jezik, običaji, vjerovanje, način života, iz čega posebno proizilazi odnos prema novinama, razvojnim promjenama unutar svoje kulture, kao i odnos prema drugim kulturama na spoljašnjem planu.
Naziv “kultura” ima brojne sastavnice. Da bi se zaključilo na šta se osjećaj evropskog identiteta neće odnositi, nužno je razlikovati kulturne elemente po kojima se Evropljani razlikuju i koji će ih dijeliti u budućnosti. Obilježje Evrope je kulturna i tradicionalna raznovrsnost. Stoga je diskutabilno hoće li integracija Evrope imati za cilj izjednačavanje ovih razlika. Integracija će uglavnom biti najvažniji element u ujedinjenju evropskih zemalja. No u nekim slučajevima nove će se funkcije vjerovatno pripisati razlikama. Svaka kultura se, naime u cjelosti treba shvatiti kao komunikacija kroz prostor (aktuelna kulturna svakidašnjica) i kroz vrijeme (istorija, kulturna tradicija). Tu se zapravo radi o akulturaciji. Akulturacija je, bez sumnje, jedan od najvažnijih dinamičkih procesa u kulturi, a uz nju se, istovremeno ili naknadno, dešava i niz drugih kulturnih procesa: kulturna difuzija, asimilacija, izolacija, adaptacija, kulturna selekcija (izbor), kulturna prerada (reinterpretacija), kulturna rezistencija (otpor), te odbijanje kulturnih uticaja.
Takođe, treba upamtiti da integracija i globalizacija, baš kao svi društveni procesi, pobuđuju otpor nekih naroda i frakcija, što pridonosi produbljivanju razlika. U Istočnoj Evropi, slom starih struktura real-socijalizma temelj je društvenih sukoba. To vodi oživljavanju etničkih elemenata i nacionalističkih stanovišta. Čak se i u Zapadnoj Evropi mogu primijetiti određene decentralizirajuće tendencije između grupa koje su nekada bile
bliske (npr., u Švajcarskoj ili Belgiji). Te se tendencije izražavaju u obliku nevoljnosti služenja jezikom svojih susjeda.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari