Odlomak

UVOD

Nema sumnje da je pojam kulture već odavno dobio obilježja izrazito višeznačnog i, stoga, veoma prijepornog pojma. Dovoljno je prisjetiti se da su A. L. Kroeber i Clyde Kluckhohn u svojoj poznatoj kolekciji definicija kulture naveli 164 različite definicije kojima su se služili različiti relevantni autori. Oni su istodobno opisali ili samo naznačili niz prijepornih točaka oko kojih su se vodili veliki sporovi u raspravama o kulturi: od spora o odnosu kulture i prirode te kulture i civilizacije preko spora između duhovnog i materijalnog, subjektivnog i objektivnog, organskog, cjelovitog i svrhovitog te na kraju i odnosa kulture i nacije. U najnovije vrijeme na to je ukazao i Terry Eagleton, prikazujući povijest razlika u shvaćanju kulture, pa i sporova oko kulture koji su povijesno prevladavali ponajprije u modernoj evropskoj misli. I to prepoznajući sadržajno tri glavne tradicionalne struje u definiranju kulture: prvu koja kulturu shvaća i određuje kao vrijednosno obojenu civilnost, te je vezuje za napredak u civilnosti, odnosno kultiviranosti, drugu koja prividno vrijednosno neutralno definira kulturu kao način života i treću koja kulturu reducira u osnovi na umjetnost s nizom spornih točaka u njihovu međusobnom odnosu. Ono što, međutim, karakterizira suvremene prijepore oko kulture jest to što se pomaknulo žarište takvih sporova. Taj pomak je nastupio početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se kultura ponajprije počinje vezivati za osobite identitete, te se rabi za afirmaciju specifičnih identiteta nacionalnih, etničkih, spolnih, regionalnih itd. Kultura tada sama postaje društveno polje oštrih suprotstavljanja. Od tada u žarištu sporova nije više pitanje o većem ili manjem stupnju preciznosti i dosljednosti u definiranju kulture nego su izravno posrijedi društveni učinci određenih shvaćanja kulture kad se ona pretoči u politički relevantne i politički djelatne ideje. A to znači da već na teorijskoj razini počnu služiti određenim političkim strategijama i akcijama koje se ponajviše pozivaju u svom političkom djelovanju i na osobita, ali lako prepoznatljiva shvaćanja kulture. Pri tome takvim shvaćanjima daju status navodne društvene prirodnosti i normalnosti. Na iskustvenoj i djelatnoj razini upravo takva shvaćanja kulture služe određenim političkim strategijama kao podloga za političke mobilizacije i njihove izravne političke legitimizacije. I to u znaku jednostrane političke legitimizacije, a ne legitimizacije na temelju sklada kulturalnih različitosti jednog društva. Ni to nije, naravno, apsolutna novina u općenitom pogledu na kulturu: dovoljno je prisjetiti se činjenice da je primjerice Thomas Mann pokušao Prvi svjetski rat, dok je još trajao, protumačiti kao sukob između zaraćenih strana koje su navodno otjelovljivale dva suprotna shvaćanja kulture – jedno mehanicističko i artificijelno, a drugo organsko i prirodno.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Političke nauke

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari