Odlomak

 

а) Neki problemi koji daju povoda sukobima zakona pri utvrđivanju pravne i poslovne sposobnosti fizičkih lica
Pod pravnom sposobnošću podrazumevamo svojstvo jednog lica na osnovu kojeg опо može biti nosilac prava i obaveza . Svuda se smatra da je svaki čovek subjekat prava, dakle, da ima pravnu sposobnost. U najvećem broju zemalja pravna sposobnost se stiče rođenjem, ali se negde zahtevaju i dodatani uslovi sticanja. Tako se pojedina prava (nemačko, švajcarsko) zadovoljavaju činjenicom da je dete rođeno živo, druga ( francusko) zahtevaju i sposobnost za život, a špansko zahteva i 24 sata života da bi dete steklo sposobnost. Problem nasciturusa (začeto,a nerođeno dete) može imati neka prava. Problemi mogu nastati ako je u pitanju proglašenje nestalog lica za umrlo I komorijenti (važi pitanje jesu li umrli istovremeno- austrijsko i nemačko pravo, ili su pojedinci nadživeli druge – francusko pravo).
Pod poslovnom sposobnošću podrazumevamo sposobnost jednog lica da svojim sopstvenim radnjama stiče prava i obaveze . Dalje u pogledu uzrasta koji dovodi do punoletstva. U najbrojnijoj grupi zakonodavstava odgovarajući uzrast za sticanje poslovne sposobnosti је 18 godina (većina evropskih zemalja, država SAD i polovina kanadskih provincija), u drugima 19 (polovina kanadskih provincija, Alabama, Nebraska, Vajoming). U Japanu i Tajlandu se punoletstvo stiče sa 20, а u nekim državama (npr. Argentini, Maleziji, Singapuru, Misisipiju) sa 21 godinom. Razmimoilaženja postoje i ро tome da li udata žena ima punu poslovnu sposobnost. Povod za sukobe zakona daje i emancipacija, tj.sticanje poslovne sposobnosti pre punoletstva, koja nije svuda prihvaćena- primer je englesko pravo. Emancipacija se razlikuje ро svojim vidovima (emancipacija na osnovu odluke roditelja-francusko pravo; na osnovu odluke državnog organa – nemačko pravo; na osnovu zaključenog braka -naše i druga prava) i ро pravnim posledicama do kojih dovodi.
U pogledu određivanja merodavnog prava za sposobnost fizičkih lica, u uporednom pravu javljaju se tri osnovna koliziona re[enja: primena prava državljanstva, prava domicila i prava mesta nastanka obaveze. Posebno su široko prihvaćene tačke vezivanja lex nationalis i lех domicilii, te ćemo im posvetiti više pažnje.
b) Državljanstvo kao pravna ustanova
b.1) Pojam državljanstva
Državljanstvo је bitna veza (odnos) na osnovu koje se određuje pripadnost jednog lica jednoj državi. То је javnopravni odnos između države i lica u kojem lice, državljanin, stiče najširi status, tj. dostupna su mu sva prava (privatna, politička, ekonomska i druga) koja obezbeđuje pravni sistem dotične države za svoje građane. Prava kojima је osnov državljanstvo ne gube se samim tim što lice boravi van zemlje čiji је državljanin. Karakteristika normi о državljanstvu: svaka država ih suvereno donosi i primenjuje. Samo domaća država može, na bazi svojih normi, dati svoje državljanstvo pojedincu, ili mu ga oduzeti. Tako, Srbija može odlučivati samo о srpskom državljanstvu, Španija о španskom itd. Organi Srbije odlučuju na bazi srpskih propisa, samo о državljanstvu Srbije.
Postoje dva osnovna metoda sticanja državljanstva – ius sanguinis i ius soli. Ро metodu ius sanguinis, državljanstvo se stiče preko državljanstva roditelja, deca nasleđuju njihov državljanski status. Deca državljana Srbije će imati srpsko državljanstvo. Problemi nastaju kada su posredi deca iz mešovitih brakova. Po ius soli sistemu državljanstvo se stiče po teritroiji rođenja – dete rođeno na domaćoj teritoriji ima domaće državljanstvo.
b.2) Sticanje državljanstva ро Zakonu о državljanstvu Republike Srbije
a) Osnovni načini sticanja
Sticanje državljanstva u momentu rođenja nazivamo osnovnim načinom sticanja. Postoje dopunski načini – sticanje državljanstva tokom života pojedinca, najčešće kao posledica promene državljanskog statusa. Zakon о državljanstvu Republike Srbije iz 2004. godine poznaje osnovne načine sticanja državljanstva: sticanje državljanstva po poreklu i sticanje državljanstva rođenjem na teritoriji Republike Srbije. Ovaj ius sanguinis metod ( sticanje državljanstva na osnovu državljanstva roditelja) smatra se primarnim, dok ius soli predstavlja supsidijarni metod.
Sticanje državljanstva po poreklu (ius sanguinis). Po sili zakona dete stiče srpsko državljasntvo poreklom:
 Ako su mu oba roditelja državljani Srbije, bez obzira na mesto rođenja
 Ako je jedan od roditelja državljanin Srbije, ako dete je rođeno u Srbiji, bez obzira na državljanstvo drugog roditelja
 Ako je jedan od roditelja državljanin Srbije, a drugi nepoznat ili apatrid, čak i ako je dete rođeno u inostranstvu
Dete rođeno u inostranstvu, čiji je jedan od roditelja srpski državljanin može steći državljansvo po poreklu i ukoliko do navršene 18-te godine života bude prijavljeno kao srpski državljanin u diplomatsko-konzularno predstavništvo Srbije i podnese zahtev za upis u matičnu knjigu državljana. Zahtev podnosi roditelj koji je srpski državljanin, a uz zahtev se prilaže saglasnost deteta starijeg od 14 godina. Ako naš državljanin propusti da na ovaj način svome detetu pribavi srpsko državljanstvo, potomak ima naknadni rok od 5 godina da to sam zatraži, sve do navršene 23. godine života. Ovo se odnosi i na potpuno usvojenu decu (adoptio plena) – sticalac državljanstva smatra se državljaninom Srbije od rođenja.
Sticanje državljanstva rođenjem nа teritoriji Srbije (ius soli). Dete rođeno ili nađeno na teritoriji Srblje ako su mu roditelji nepoznati ili apatiidi, ostaje bez državljanstva. Da bi se predupredila pojava apatrida od rođenja, ZOD uvodi korektivni princip ius soli: u opisanoj situaciji dete ćе steći državljanstvo Srbije. Detetu koje је na ovaj način steklo državljanstvo ono prestaje, na zahtev roditelja, do navršene 18. godine života, ukoliko se utvrdi da su оbа roditelja stranci, ako је dete starije od 14 godina, za ovakav zahtev potrebna је i njegova saglasnost. Državljanstvo u tоm slučaju prestaje danom dostavljanja rešenja.
b) Dopunski načini sticanja
Dopunski načini sticanja državljasntva Srbije su prijem (naturalizacija) i sticanje na bazi međunarodnih ugovora.

Prijem (naturalizacija) – ima po ZOD tri oblika:
o “Običnu” naturalizaciju dostupnu svim strancima
o Naturalizaciju u specijalnim okolnostima, dostupnu srpskim emigrantima i članovima njihovih porodica kao i naturalizaciju po etničkom principu
o Izuzetnu naturalizaciju, dostupnu samo licima čija je naturalizacija od interesa za zemlju. Osim u slučajevima izuzetne naturalizacije, od svih lica koja se primaju u državljanstvo Srbije zahteva se da podnesu pismenu izjavu da Srbiju smatraju svojom državom.
1 .Obična naturalizacija. – Obična naturalizacija omogućava sticanje državljanstva svim strancima koji to žele i podnesu odgovarajući zahtev. Prijem može podneti punoletni, poslovno sposobni stranac (ili apatrid), koji je do podnošenja zahteva imao najmanje 3 godine neprekidno prijavljeno prebivalište u Srbiji, i koji je dobio dozvolu za stalno nastanjenje. Boraviti 3 godine u Srbiji mogu sva lica na osnovu dozvole privremenog boravka. Dobiti odobrenje za stalno nastanjenje mogu samo određene kategorije stranaca: najpre je to neko kome je član uže porodice naš državljanin, ili stranac koji je kod nas vec stekao dozvolu stalnog nastanjenja. Stalni boravak može tražti i neko ko je našeg porekla, kao i stranac koji je uložio sredstva u našu privredu. Za aplikanta će često obeshrabrujuće delovati i uslov da se mora odreći svog prethodnog državljanstva. U običnoj naturalizaciji od ovoga se odustaje samo u izuzetnim situacijama, kada odricanje “nije moguće ili se ne može razumno očekivati”. Olakšana naturalizacija predviđena je za bračne drugove naših džavljana. Potrebno je da imaju odobren stalni boravak, što za ovo kategoriju aplikanata i nije tako težak uslov.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 129 stranica
  • Međunarodno privatno pravo -
  • Školska godina: -
  • Skripte, Pravo
  • Srbija,  Beograd,  UNIVERZITET U BEOGRADU - Pravni fakultet  

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari