Medjunarodno privatno pravo

Pojam, predmet i naziv Meðunarodnog privatnog prava

Postoje veoma razlièita shvatanja o predmetu meðunarodnog privatnog prava. Pod predmetom meðunarodnog privatnog prava mogu se podrazumevati pre svega oni pravni odnosi, koji su regulisani normama meðunarodnog privatnog prava, a mogu se predmetom smatrati i same norme, koje regulišu odreðenu vrstu odnosa. Postoji veoma široka saglasnost da su privatnopravni odnosi, oni odnosi koji predstavljaju predmet meðunarodnog privatnog prava. Ipak saglasnost nije potpuna. Sporno je da li radnopravni odnosi i graðanskoprocesnopravni odnosi spadaju u meðunarodno privatno pravo. Graðanskoprocesnopravnim odnosima sa stranim elementom posveæena je znaèajna pažnja unutar nauke naše nauke meðunarodnog privatnog prava, kao i u ZMPP, a radnim odnosima sa stranim elementom poklonjeno je znatno manje pažnje u nauci, a ZMPP ne obuhvata ovu materiju. Pomenuti odnosi postaju predmet ove grane prava, samo ako sadrže element inostranosti. Znatno veæi sporovi postoje, ako se pod predmetom meðunarodnog privatnog prava podrazumevaju one pravne norme, koje regulišu privatnopravne odnose sa elementom inostranosti. Te odnose regulišu cveoma razlièite norme: procesne norme, norme materijalnog, graðanskog, porodiènog, naslednog, radnog, privrednog prava, pa i administrativne norme. Svi ti propisi ne mogu biti predmet meðunarodnog privatnog prava i ni malo nije lako odrediti koje mogu, a koje ne mogu biti. Postoji samo jedna oblast koja sasvim nesporono spada u mešunarodno privatno pravo. To je domen, koji se naziva sukob zakona i obuhvata kolizione norme, pravila koja merodavno odreðuju materijalno pravo za odnose, koji se vezuju za više suvereniteta. To je svakako najtipièniji predmet meðunarodnog privatnog prava, ali je danas veæ napušteno stanovište da je to jedini predmet. Predmetom meðunarodnog privatnog prava, èesto se smatraju i norme o sukobu jurisdikcija, odnosno pravila koja regulišu graðanskoprocesne odnose sa elementom inostranosti, pre svega pravila o meðunarodnoj nadležnosti i o priznanju i izvršenju inostranih odluka ( mada postoje shvatanja da ova pravila èine predmet posebne discipline, meðunarodnog graðanskoprocesnog prava ). Po shvatanju koje je vladajuæe kod nas, u Francuskoj i još u nekim zemljama, predmet meðunarodnog privatnog prava èine i pravila o privatnim pravima stranaca. U nemaèkom pravu se ova pravila smatraju predmetom posebne discipline – prava stranaca. U anglosaksonskim pravima pravila o privatnim pravima stranaca se, takoðe, ne smatraju predmetom meðunarodnog privatnog prava. Pravila o državljanstvu neki naši autori ukljuèuju u svoje udžbenike meðunarodnog privatnog prava, mada se ona ne smatraju iskljuèivim predmetom MPP. Neæe se smatrati predmetom meðunarodnog privatnog prava ni meðunarodno unifikovana pravila, koja neposredno regulišu privatnopravne odnose sa elementom inostranosti. Ova pravila èine presmet posebne discipline, meðunarodnog privrednog prava. Meðutim, pojedine odredbe kolizionog karaktera sadržane u njima smatraæe se delom MPP. Predmetom meðunarodnog privatnog prava, kao discipline koja izuèava odreðenu pravnu oblastsmatraju se norme o odreðivanju merodavnog prava, o graðanskoprocesnim odnosima sa elementom inostranosti i pravima stranac da stupaju u privatnopravne odnose.
Mogli bismo razlikovati dva osnovna tipa pojma meðunarodnog privatnog prava, koji se javljaju u literaturi. Neki autori utvrðuju takve odrednice pojma MPP, koje obuhvataju samo kolizione norme, zanemarujuæi, ili svesno iskljuèujuæi sva ostala pravila koja regulišu privatnopravne odnose sa elementom inostranosti. Drugi autori nastoje da daju šire odrednice, da se pojam MPP, ne bi ogranièio samo na koliziono regulisanje odnosa sa elementom inostranosti. Meðunarodno privatno pravo je grana unutrašnjeg prava. Njegova pravila nisu meðunarodna, meðunarodno obeležje imaju samo odnosi koje reguliše, jer se vezuju za više suvereniteta. Pravila meðunarodnog privatnog prava, na direktan ili indirektan naèin regulišu ona pravna pitanja, koja se postavljaju usled pojave elementa inostranosti u privatnopravnim odnosima.
Uvezi sa nazivom meðunarodno privatno pravo stoje dve primedbe: prvo, ovo pravo zapravo nije meðunarodno i drugo, ne bi se moglo reæi ni da je privatno. Meðunarodno privatno pravo nije meðunarodno, veæ je zapravo grana unutrašnjeg prava pojedinih država. Odnosi koje reguliše, nisu meðunarodni odnosi, veæ odnosi sa meðunarodnim obeležjem, odnosno sa elementom inostranosti. Pravila za rešavanje ovih odnosa ne traže se u nekim univerzalnim principima, normama koje stoje iznad nacionalnog zakonodavstva, veæ u pozitivnim pravilima, koja postavljaju zakonodavstva pojedinih država. Izvor MPP mogu biti i meðunarodni ugovori, ali samo nakon što su ratifikacijom asimilirani u domaæe pravo. Protiv izraza privatno mogu se staviti zamerke, da je taj termin proizvod jedne podele, koja je danas i idejno prevziðena. Postojali su pokušaji da se pronaðe drugi naziv, naroèito u nemaèkom pravu. Predlagani su nazivi konfliktno pravo, koliziono pravo meðuprivatno pravo, zatim francuski izraz intersistemsko pravo. Nijedan od ovih termina nije šire prihvaæen èak ni u užoj postojbini. Neki od tih termina se danas koriste za oznaèavanje nekih oblasti, koje su uže ili šire od meðunarodnog privatnog prava.