Odlomak

1. Pojam i definisanje menadžmenta ljudskih resursa

Ljudski resursi – najznačajniji resursi organizacije. Oni su potencijal kojim treba upravljati na mudar, racionalan i human način.
Pod ljudskim resursima se podrazumevaju ukupni ljudski potencijali u organizaciji: raspoloživa znanja i iskustva, upotrebljive sposobnosti i veštine, moguće ideje i kreacije, stepen motivisanosti i zainteresovanosti zaposlenih za ostvarivanje organizacionih ciljeva i slično.
Pojam ,,ljudski resursi“ pojavljuje se krajem sedamdesetih godina prošlog veka, najpre u stručnoj literaturi, a zatim i u svakodnevnoj komunikaciji, u SAD i Engleskoj.
Pojam ,,menadžment ljudskih resursa“ (Human Resource Management – HRM) ) u teoriji se pojavljuje osamdesetih godina prošlog veka.
Upravljanje ljudskim resursima u praktičnom smislu – sve mere i aktivnosti koje u procesu planiranja, regrutovanja, selekcije, socijalizacije, obuke i usavršavanja, ocenjivanja performansi, nagrađivanja i motivisanja zaposlenih, preduzima menadžment organizacije radi obezbeđivanja kadrova potrebnih sposobnosti, kvaliteta i potencijala i njihovog adekvatnog osposobljavanja i motivisanja za postizanje očekivanih rezultata i ostvarivanje organizacionih i ličnih ciljeva.
Upravljanje ljudskim resursima u teorijskom smislu – označava novu teorijsko-naučnu i nastavnu disciplinu koja se bavi izučavanjem i kritičkim preispitivanjem mera i aktivnosti koje u postupku planiranja, regrutovanja, selekcije itd. preduzima menadžment organizacije radi njihove potpunije spoznaje i unapređivanja i prilagođavanja savremenim uslovima predviđanja, u cilju ostvarivanja projektovanih zadataka i organizacionih planova i interesa.

2. Pojam i značaj izučavanja organizacionog ponašanja

Organizaciono ponašanje – nov pojam u teoriji i praksi organizacije i upravljanja.
Koreni izučavanja organizacionog ponašanja – u 1924. god. i vezuju se za poznati ,,Hotorn eksperiment“.
U teorijskom smislu – organizaciono ponašanje označava oblast koja izučava ponašanje ljudi u organizacionoj sredini (preduzeću), osnovne faktore koji utiču na organizaciju i ponašanje, kao i metode kojima se može uticati na ponašanje i organizaciju.
U praktičnom smislu – organizaciono ponašanje je nova upravljačka aktivnost koja se sastoji iz oblikovanja ponašanja ljudi.
Dve osnovne komponente organizacionog ponašanja:
1. pojedinac – koji se nalazi u organizaciji i koji se u njoj ponaša na
određeni način,
2. organizacija – kao sredina koja izaziva odgovarajuće ponašanje kod
zaposlenog.
Obzirom da zaposleni dolaze u organizaciju kao već formirane ličnosti, da organizaciona sredina deluje na njih i da oni kroz interakciju sa ovom sredinom ispoljavaju određeno ponašanje, ponašanje možemo definisati na sledeći način:

Ponašanje = f (lične karakteristike i sredina)
Znači, čovek reaguje na sedinu tako što ispoljava određeno ponašanje, a zadatak menadžera je da to ponašanje usmeri.
Organizaciono ponašanje uključuje znanja iz različitih naučnih disciplina:
1. Antropologija – nauka o čoveku;
2. Sociologija – nauka o društvu;
3. Psihologija – nauka o ljudskom ponašanju

Postoji nekoliko razloga zbog čega je izučavanje organizacionog ponašanja važno:

1. pridobijanje ljudi da igraju i rade zajedno je jedan od rezultata izučavanja organizacionog ponašanja;
2. važno je znati šta obeležava ljude pojedinačno i grupe, kao i imati jasnu ideju šta označava nas same;
3. ako su organizacije neefikasne, onda ćemo sve ostaviti na nižem nivou prosperiteta od onog koji smo mogli da ostvarimo. Efektivne organizacije imaju srećne ljude.

3. Mreža organizacionog ponašanja

Okvir (mreža) koja treba da obezbedi razumevanje ponašanja i unapređenje kompetentnosti zaposlenih u organizaciji sastoji se iz četiri osnovne komponente:
uticaj okruženja;
individualni procesi;
grupni i interpersonalni procesi;
organizacioni procesi.

Uticaj okruženja
Organizacije su otvoreni sistemi, što znači da će njihova dugoročna efektivnost zavisiti od sposobnosti da predvide, odgovore i upravljaju promenama. Eksterne snage obuhvataju: deoničare, kupce, konkurente, snabdevače, radnu snagu, kreditore, vladine agencije, prirodno okruženje, ekonomiju i kulturu.
Individualni procesi

Ljudi stvaraju pretpostavke o onima sa kojima rade, koje nadgledaju ili sa kojima provode vreme van posla.U nekoj meri te pretpostavke utiču na ponašanje osoba. Individualno ponašanje je osnova za uspeh organizacije.

Grupni i interpersonalni procesi

Ljudi većinu svog vremena provode u interakciji sa drugima (rodjeni su u porodici, rade u timovima…). Veštine u timskoj i interpersonalnoj dinamici vitalne su za sve menadžere i zaposlene. Mnogi organizacioni ciljevi mogu biti ostvareni samo u saradnji sadrugima.
Organizacioni procesi
Kako bi radili efektivno svi zaposleni moraju jasno da razumeju svoj posao i dizajn organizacije, koji se odnosi na osobine i strukturu organizacije.

4. Razlike između ljudi i njihov uticaj na organizaciono ponašanje

Razlike obuhvataju sve očigledne, kao i one prefinjene karakteristike prema kojima se pojedinci razlikuju.
Osnovne kategorije razlikovanja koje utiču na organizaciono ponašanje su podeljene u sledeće kategorije:
generičke (primarne) karakteristike – koje utiču na samospoznaju i socijalizaciju,
sekundarne kategorije – stečene (naučene) karakteristike koje osoba stiče i modifikuje ceo život.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 44 stranica
  • Menadžment ljudskih resursa -
  • Školska godina: -
  • Skripte, Menadžment
  • Srbija,  Zaječar,  UNIVERZITET MEGATREND - Fakultet za menadžment u Zajčaru  

Više u Menadžment

Više u Skripte

Komentari