Odlomak

 
1.UVOD
Možemo reći da je poslednjih par godina jedno od atraktivnih pitanja ekonomije u Srbiji bilo donošenje odluke u kom će se pravcu razvijati poljoprivreda naše zemlje. Bilo je vreme da Srbija donese novu strategiju razvoja poljoprivrede. Posle pedeset godina planske privrede, deset godina izolacije, par godina nesigurnosti i diskusije u kom pravcu zelimo da idemo, vreme je da se pođe napred. Poljoprivreda je na putu promena.

Utvrđivanje ciljeva i zadataka koji se žele ostvariti, kao i utvrđivanje sredstava i postupaka koje trba preduzeti je planiranje razvoja poljoprivrede, koji je značajna mera i instrument ekonomske politike. Na tržištu se spontano usklađuju i regulišu procesi dok se planiranjem svesno usmeravaju i usklađuju društvene reprodukcije i odnosi u njemu. U današnje vrem ne postoji ni jedna zemlja se usmerenom tržišnom ili planskom privredom već su prisutni oba elementa kao elementi društvenog usmeravanja.

One će obihvatiti tri najvažnija elementa:
-Završetak tranzicije iz socijalizma ka potpunoj tržišnoj ekonomiji
-Integraciju I pridruživanje EU
-Radikalnu rekonstrukciju I modernizaciju celog poljoprivrednog sektora.
2.PLANIRANJE
Planiranje je polazna funkcija rukovođenja koja se ispoljava u procesu definisanja ciljeva koje treba ostvariti, utvrđivanju preduslova u kojima će se ti ciljevi realizovati, izbora pravaca delovanja, sredstava, metoda i tehnika da bi se oni postigli.Da bi se plan ostvario realno utvrdit šanse za razvoj, postaviti ciljeve, analizirati pretpostavke planiranja, identifikovati moguće alternative, izraditi planove za pojedine segmente delatnosti, te predvideti troškove realizacije planova.

Ciljevi su krajnje tačke kojima su usmerene aktivnosti i oni izražavaju rezultate koje treba ostvariti. Da bi se planirani ciljevi mogli ostvariti, treba uskladiti ljudske i materijalne resurse, podeliti radne uloge i koordinirati pojedinačne i grupne napore kroz proces organizacije rada.
Redosled zadataka sistema planiranja vrlo iscrpno i kompleksno na sledeći način:

– relativiziranje konfliktnosti razvojnih ciljeva
– minimiziranje neizvesnosti
– maksimiziranje društvene korisnosti i
– maksimiziranje pozitivne razlike od eksternih efekata

Relativiziranje se vrši identifikacijom konfliktnih ciljeva, odmeravanjem njihove jačine i selekcioniranjem najadekvatnije metode njihove realizacije. Potrebno je, dakle, ustanoviti osnovno poreklo konflikata.
Sa aspekta planiranja razvojnih ciljeva, sva porekla neizvesnosti obično se grupišu u pet grupa:

– neizvesnost koja dolazi iz prirodnog okruženja
– neizvesnost koju stvara tržište
– neizvesnost koja je rezultat promena u nauci i tehnici
– neizvesnost koja vodi poreklo iz društvenog razvoja i
– neizvesnost koju stvara međunarodno okruženje.

Budući da je jedan od osnovnih zadataka plana da minimizira neizvesnost, u planskoj aktivnosti koristi se nekoliko metoda minimiziranja neizvesnosti:

– Informisanost
– Rezerve raznih vrsta
– Metod društvenog dogovaranja.

Srazmeri sa stepenom informisanosti. Jedan od veoma važnih izvora informacija jesu i sami planovi razvojne politike, od kratkoročnih do dugoročnih. Plan utiče na minimiziranje neizvesnosti time što nudi čitav niz informacija o budućem razvoju oblasti na koju se plan odnosi, odnosno društva u celini. Ovde treba istaći nekoliko bitnih momenata.

Kao i informacije, i rezerve raznih vrsta (robne rezerve, rezerve u radnoj snazi, u obliku proizvodnih kapaciteta, odnosno materijalne i nematerijalne) utiču na ublažavanje rizika i neizvesnosti pri realizaciji plana razvojne politike, zbog čega plan mora sa njima računati, i njih,takođe, planirati.
Osnovni cilj društvenog razvoja je da sa datim, tj. raspoloživim resursima zadovolji što više društvenih potreba ili obrnuto, da dati sistem društvenih potreba zadovolji sa što manje resursa, vodi maksimiziranju društvene korisnosti svih proizvedenih dobara i usluga

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Agronomija

Više u Menadžment

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari