Inkluzija dijece oštećena sluha

1. Uvod
Ovim radom obuhvaćena su djeca oštećena sluha, bez drugih razvojnih teškoća.Osobe oštećena sluha kroz povijest su se tretirale u najmanju ruku kao manje vrijedne osobe, mentalno zaostale osobe koje su teret društva i koje tom istom društvu ne mogu ni na koji način pridonijeti. Ono što ljudi u prošlosti nisu znali je to da su oni ti koji imaju manjak sposobnosti i to manjak sposobnosti shvaćanja. Ono što čovječanstvo kroz povijest očito nije imalo mogućnosti niti kapacitetashvatiti jest činjenica da je dijete oštećena sluha sposobno ostvariti sva dostignuća koja mogu ostvariti i djeca bez oštećenja ukoliko mu se za to pruži prilika i prilagode uvjeti. Ono što čini razliku je način na koji će dijete oštećena sluha doći do svojih obrazovnih i društvenih maksimuma. Da bi se dijete integriralo u obitelj, školu i društvo trebaju mu za to biti omogućena sredstva kojima će isto dijete biti u mogućnosti ostvariti svoje pune potencijale.
Prilagodba obitelji, obrazovnog sustava i društva u cijelosti imperativ je današnjeg doba. Inkluzija osoba s posebnim potrebama u predškolski odgoj, redovne osnovne i srednje škole, ustanove za visokoškolsko obrazovanjete integracija u društvo općenitodio je velikog svjetskog pokreta za ljudska prava. Ta prava pozivaju na potpunu inkluziju svih osoba u svim aspektima života pa tako i osoba oštećena sluha.Inkluzija počinje s obitelji, nakon čega obuhvaća obrazovni sustav, vršnjake, okolinu u kojoj osoba oštećena sluha živi, te treba pratiti osobu tokom cijelog njezinog života bez obzira na njezine teškoće. Za to su potrebne određene pretpostavke kao što je spremnost društva na prihvaćanje različitosti. Međutim samo prihvaćanje nije dovoljno. Potrebno je uložiti napor u sredstva kojima će se inkluzija ostvariti. Potrebna je empatija, osjećajnost, ali i znanje.
Treba znati kako osobe oštećena sluha funkcioniraju, na koji način komuniciraju, njihove preferencije ponašanja i djelovanja spram njih jer one su te na koje se inkluzija odnosi. Društvo može osigurati sve uvjete za koje smatra da su potrebni za integraciju, no ukoliko ti uvjeti ne odgovaraju osobama kojima su namijenjeni tada je sve uzalud. Upravo je zato potrebna što je moguće viša razina znanja o osobama oštećena sluha, kako bi društvo moglo osigurati povoljne i njima prihvatljive uvjete za njihovu integraciju u cijelosti.

 
2. Inkluzija djece oštećena sluha u obitelj
Najvažniju ulogu u razvoju osobnosti djeteta ima upravo obitelj kao prva i temeljna odgojna institucija. Razvoj djeteta ovisi o strukturi članova obitelji te o strukturi njihovih međusobnih odnosa dok nasljedni faktori čine samo potencijale. Hoće li se ti potencijali ostvariti ili ne, ovisi o prirodi poticaja u obitelji(Dulčić & Kondić, 2002, str. 21). Obitelj je izrazito složena institucija već sama po sebi. Obiteljsku dinamiku čini isprepleten sustav međusobnih odnosa njenih članova. Taj sustav postaje još složeniji ukoliko jedan član obitelji ima posebne potrebe. Ukoliko se te posebne potrebe odnose na dijete oštećena sluha, dobiva se još kompleksnija situacija, budući da oštećenje sluha oštećuje komunikaciju općenito, a tako i međusobnu komunikaciju članova obitelji.
Sa stajališta rehabilitacije i inkluzije djece oštećena sluha, obitelj ima nezamjenjivu ulogu. Bez aktivne i voljne suradnje svih članova obitelji u rehabilitaciji, neminovno će izostati uspjeh i u drugim područjima inkluzije djeteta.Unutar obitelji, osim emocionalnog iskustva pripadnosti zajednici, dijete usvaja i nepisana pravila međuljudskih odnosa, pravila ponašanja i društvenog života. Ukoliko se djetetu prilagode uvjeti s obzirom na njegove perceptivne sposobnosti, dijete unutar obitelji apsorbira kulturu sredine u kojoj živi, te što je još važnije, ako je u mogućnosti, usvaja govor i jezik te sredine. Ne može se očekivati socijalizacija djeteta u ostalim područjima društvenog života ukoliko izostaje temeljna socijalizacija u obitelji. Upravo su zato od iznimne važnosti stavovi i uvjerenja članova obitelji prema mogućnostima djeteta oštećena sluha. Stavovi članova obitelji prema djetetu oštećena sluha utječu na prihvaćanje djeteta u obitelj, odnosno inkluziju djeteta oštećena sluha u obitelj i obiteljsku dinamiku. Osim toga, u literaturi se navodi da odnos djeteta prema sebi i njegova slika o samome sebi ovisi o stavovima roditelja prema njemu(Dulčić & Kondić, 2002, str. 33).
U svrhu ispitivanja tih stavova u roditelja,Mustać(1977) je provela istraživanje u kojem je ispitala 102 roditelja čija su djeca bila uključena programom rehabilitacije u zavodima za rehabilitaciju slušno oštećene djece i omladine. Rezultati istraživanja bili su poražavajući za današnje shvaćanje te se možemo nadati da su se stavovi i odnosi roditelja prema djeci s posebnim potrebama od tada promijenili. Uvidom uistraživanje može se primijetiti da osim što roditelji nisu pokazivali poseban interes za stjecanje znanja o problematici oštećenja sluha, također su bili skloni odgoj i obrazovanje djeteta prepustiti specijalnim ustanovama. S druge strane, istraživanjem se uvidjelo da više od polovine ispitanih roditelja djece oštećena sluha ima tendenciju previše štititi takvo dijete, ne dopuštajući mu pritom razvijanje samostalnosti, te da su skloni socijalnoj izolaciji kao načinu života. U rezultatima istraživanja primijećeno je i da više roditelja prihvaća oštećenje svog djeteta a manje njih očekuje ozdravljenje te da manji broj roditelja reagira na slušno oštećeno dijete njegovim odstranjivanjem iz obitelji.