Vaspitni rad u nastavi

1.0. UVOD

Vaspitni rad u nastavi danas zasniva se i dalje na tradicionalnim obrascima,svodi se dobrim djelom na informisanje mehanicizam ,reprodukovanje i na ispitivanje.Kao posljedicu takvog rada imamo vaspitanje i obrazovanjekoje ne odgovara zahtjevima,potrebama savremene civilizacije,niti potrebama savremene individue od koje je drustvo sačinjeno.U ovom radu želim ukazati na određene nedostatke duboko ukorjenjena tradicionalizma u vaspitnom radu, s tim da neću omaložavati njegove vrijednosti.

U radu su obuhvaćena neka od bitnih pitanja vaspitnog rada u razrednoj nastavi: pojam, predmet, sadržaj, cilj i zadaci.

2.0. POJMOVNA RAZGRANIČENJA

Za razumjevanje ovog rada neophodno je objasniti sledeće ključne pojmove: vaspitni rad, nastava, vaspitanje i obrazovanje.

2.1.Pojam vaspitnog rada

Branko Rakić daje sledeće određenje pojma vaspitnog rada : Vaspitni rad je svakako planirani napor vaspitala da utiče na vaspitanike, da na njih djeluje, da kod njih izazivaju relativno trajne progresivne promjene i slicno. Vaspitni rad je svakako, socijalni uticaj, koji se u posljednje vrijeme intzimno izucava. ( Rakić, 1976. str. 21 ). Definicija je uopštena, tako da odgovara i tradicionalnom vaspitanju, a i savremenoj koncepciji vaspitanja škole i nastave.

2.2.Pojam nastave

Mnogobrojna su određenja u definiciji pojma nastave. Nekoliko njih ću navesti. “Nastava je jedinstven vaspitno-obrazovni proces koji se pod rukovodstvom nastavnika odvija planski i sistemacki, s jednom relativno stalnom grupom učenika u cilju njihovog usvajanja društveno verifikovanih programskih sadržaja i razvijanja svih njihovih potencijala do ličnih maksimuma” ( Ilić, 1999, str. 97 ).U ovom određenju vidimo da je učenik u poziciji objekta, jer se nigdje ne spominje aktivnost učenika. ”Nastava je vaspitno-obrazovni proces zasnovan na društveno određenim ciljevima i zadacima koji se ostvaruju na  didaktički oblikovanim sadržajima, kroz raznovrsne oblike i pomoću različitih sredstava. To je planski  organizovan vaspitno-obrazovni proces kojim rukovodi nastavnik čiji je zadatak da pomaže učenicima ( polaznicima ) da stiču znanja, vještine i navike i da se razvijaju kao ličnost.” ( Vilotijević, 2000, str. 84 ). Iz navedenih definicija možemo zaključiti da nastava koja ima samo ove karakteristike i svojstva ne odgovara zahtjevima i potrebama savremene civilizacije, niti potrebama  savremene individue od koje je društvo sačinjeno. Nastava treba da ponikne radi individue koja će u njoj ostvariti i svoju sreću, a kako bi rekao profesor Nenad Suzić ”Zbir individuanih sreća čini sreću društva.” (Suzić, 2005, str.491 )
” U širem smislu riječi nastava je socijalna pojava i proces. NJena funkcija je u tome da djecu i omladinu koja rasrt i koja se razvijaje integrišu u društveno biće, da kao značajno društvena funkcija povezuje tradiciju, sadašnjost i budućnost i tako utiče na razvoj i napredovanje društva. Neophodan uslov dobre nastave je svjesna i aktivna saradnja nastavnika i učenika koja povezuje zajednički cilj-stvaranje određenih promjena u ličnosti učenika.” ( Trnavac i Đorđević, 1995, str.162 ). Nastava koja ima ova obilježja neophodna je civilizovanom drustvu u kome živimo.