Odlomak

UVOD

Ruandski građanski rat jest etnički sukob između manjinskog naroda Tutsi i većinskog Hutu. Iako su u poslijekolonijalnom razdoblju Ruanda i susjedni Burundi imali dugi historijat međuetničkog nasilja, kulminacija se dogodila u aprilu 1994. u Ruandi kad je u zločinima ekstremista naroda Hutu masakrirano između pola milijuna i milijun Tutsija te umjerenih Hutua.

Genocid u Ruandi označava masovna ubojstva stotine hiljada pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi. To se događalo između aprila i sredine jula 1994.
Po procjeni iz februara 2008. broj žrtava iznosi preko 1.074.000. Drugi izvori navode broj od između 500.000 i 1.000.000 mrtvih. Uoči genocida početkom devedesetih u Ruandi je živjelo oko 7 000 000 ljudi, od čega je bilo 85% Hutua, 14% Tutsija te 1% pripadnika naroda Twa.
Zločini su izazvali i velika premještanja stanovništva unutar Ruande pa je velik broj ljudi ubijen i na cestovnim blokadama, a neke od žrtava su stradale tek na osnovi fizičkih razlika između Tutsija i Hutua.

STANJE PRIJE GENOCIDA

Plemena Tutsi doselila su na današnja domicilna područja oko Velikih jezera prije četiri stotine godina sa šireg porječja Nila. Političke granice povučene nekoliko stoljeća kasnije podijelile su tradicionalna etnička područja Tutsija i Hutua na pet država Ruandu i Burundi te istočnu kongoansku pokrajinu Kivu, dok rubna područja pripadaju Ugandi i Tanzaniji. Kao pastirski narod s razvijenom vojničkom aristokracijom, Tutsiji su pokorili Hutue i narod Twa te uspostavili feudalnu monarhiju. Kolonizacija u devetnaestom stoljeću dodatno je zbližila skupne identitete zapadnim konceptom nacije i rase. Tako su prvi misionari koji su pohodili središnju Afriku na prijelazu u dvadeseto stoljeće Tutsije smatrali tzv. hamitskim narodom zbog visoka rasta i svjetlije pigmentacije kože, zbog čega su bili „predodređeni“ za vladajuću ruandsku rasu, Hutue su zbog srednjeg rasta i jače građe držali bantuidima, dok su pripadnike naroda Twa smatrali dijelom pigmejske skupine zbog niska rasta i izrazito tamne boje kože.
Ruanda je od druge polovice 19. stoljeća bila europski kolonijalni posjed. Nakon Berlinske konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon I. svjetskog rata Njemačka je to područje prepustila Belgiji, koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda nad regijom, a nakon II. svjetskog rata i skrbništvo Ujedinjenih naroda. Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji, u svojim je rukama držala političku i gospodarsku moć ruandskog društva, pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska uprava je mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Posljedica takve kolonijalne politike dovela je do njihovog nezadovoljsta podređenim položajem te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ostalo

Više u Političke nauke

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari