Komunikacija u nastavi

UVOD
«U početku bijaše riječ» – kaţe Sveto pismo. Riječ, u najširem smislu riječi, tj. verbalna i neverbalna, na početku je ljudskog postojanja, ali ga prati tijekom čitava njegova ţivota. Čovjek je “dijete razgovora”, rezultat razgovora od začeća pa do smrti. Da bi nastao, razvijao se i odrţao, potreban mu je razgovor riječima i bez njih. Čovjeka stalno prate izgovorene i neizgovorene
poruke o okolini i između njega i okoline. Razgovor se pretvara u osnovno sredstvo njegova preţivljavanja te dobiva isto značenje kao i kisik, voda i hrana. (Brajša, 1994, str.12) Vaţnost
razgovora za čovjekov ţivot potvrĎuje sljedeća legenda:Teolozi su zamolili njemačkog cara da presudi o njihovoj dvojbi o latinskom i grčkom jeziku. Oni su se prepirali o tome koji je od tih jezika stariji, kojim je od njih progovorio prvi čovjek. Car je naredio da se dvjema majkama oduzmu djeca odmah nakon rođenja. Jedno i drugo novorođenče stavio je u odvojene kaveze i zabranio svaki kontakt s ljudima. Hranjeni su na dugim motkama bez vizualna i govorna kontakta s ljudima. Teolozi i car s nestrpljnjem su čekali da čuju kojim će jezikom progovoriti: latinskim ili grčkim. Nažalost, nisu to dočekali jer su djeca preminula. (isto, str.16)

Ovaj nam primjer govori kako je čovjekov odnos s drugima ljudima nuţan preduvjet njegova uspješnog fizičkog i psihičkog razvoja. MeĎuljudski odnosi voĎeni su komunikacijom.
No komunikacija ne označava samo razgovor, sporazumijevanje govorom, nego i sporazumijevanje pokretima, poloţajima tijela, mimikom, gestama itd. Ukoliko je čovjeku uskraćeno neko od prirodnih obiljeţja (npr. govor, sluh, dijelovi tijela), njegova komunikacija s drugim ljudima moţe biti znatno oteţana. MeĎutim, potpuna izolacija čovjeka od ljudi ne donosi pozitivne rezultate.
Komunicirati znači ţivjeti. Ono što je disanje za biološki ţivot, to je komuniciranje za društveni. Na biološkom planu nije svejedno dišemo li čisti, svjeţi zrak ili zrak koji je onečišćen
plinovima i ugljičnim dioksidom. Tako je na psihičkom i duhovnom planu podjednako vaţno ozračje u kojem meĎusobno komuniciramo, kako se jedni prema drugima odnosimo, koje riječi koristimo, kako teče komunikacija na verbalnom i neverbalnom planu. (Bratanić, 2002, str.73)Komunikacija je ključ odgoja, temelj uspješne nastave i svih meĎusobnih odnosa.
Komunikacija je osnova za sve meĎusobne odnose pa tako i za odnose u odgoju i nastavi, u obitelji i školi. Cjelokupna odgojna djelatnost počiva na komunikaciji. Osnovni je instrument Martina Crnjac: Komunikacija u nastavi odgoja i obrazovanja razgovor izmeĎu učitelja i učenika, izmeĎu učitelja meĎusobno i izmeĎu učenika meĎusobno. „Učiteljeva je odgovornost usaditi u učenika znanja koja je čovječanstvo steklo o sebi i prirodi i svemu vaţnom što je stvorilo ili izumilo.“ (Delors i dr., 1998, str.22)

Učitelj to moţe ostvariti uspješnom komunikacijom i zbog toga je odgovoran za kakvoću komunikacije u nastavi i odgoju.Mnogi problemi u obitelji i školi nastaju zbog nedostatka adekvatne i uspješne  komunikacije, zbog netočnog zapaţanja osjećaja i neadekvatnog reagiranja na njih. Znati prepoznati svoje i tuĎe osjećaje i umjeti adekvatno regirati nanjih, osnova je ne samo za uspješniju komunikaciju, nego i za sretniji i radosniji ţivot u obitelji i školi. (isto, str.102)

KOMUNIKACIJA
Što je komunikacija?
Komuniciranje je, za razliku od informiranja, dvosmjerni proces, u kojemu je povratna informacija njegov sastavni dio. U komunikaciji je, osim razmjene misli, ideja, osjećaja,
doţivljaja, iskustava, vaţno i meĎusobno utjecanje. Komunikacija je mnogo više nego izmjena riječi; cjelokupno naše ponašanje prenosi neku poruku i utječe na osobu s kojom smo u odnosu. (isto, str. 89)Komunicirati ne znači samo razgovarati riječima. Komunicirati znači mnogo više od toga. To znači razmjenjivati poruke, misli, sudjelovati u osjećajima drugih. Komuniciramo ne samo riječima, nego cjelinom bića u punini naših odnosa. Što se osobe bolje poznaju, bolje će komunicirati. Što više i bolje komuniciraju, imaju veće mogućnosti za bolje i dublje upoznavanje. (isto, str. 102)Komunikaciju moţemo jednostavno definirati kao „interakciju putem znakova“ .Za upoznavanje prirode komunikacije vaţno je osvijestiti njen odnos prema interakciji. Pod pojmom inteakcije podrazumijevamo „meĎusobno djelovanje ljudi koji jedan prema drugome zauzimaju stavove i koji sebi obostrano odreĎuju ponašanje“ (isto, str. 119)MeĎusobna komunikacija odvija se izmeĎu dviju ili više osoba licem u lice s mogućnošću neposredne povratne informacije. Ovisi o stupnju poznavanja i meĎusobno uspostavljenom Martina Crnjac: Komunikacija u nastavipovjerenju. Uključuje verbalno i neverbalno ponašanje, izravnu povratnu vezu te unutarnja i vanjska pravila. Odvija se spontano, uvjeţbano i planirano. Nije statična, nego dinamična, traţi obostranu aktivnost i meĎusbono utjecanje. Kvaliteta uspostavljenog odnosa bitno utječe na uspješnost meĎusobne komunikacije. Obostrana iskrenost i uzajamno povjeranje u tome igraju vaţnu ulogu.. (isto, str.120)

Vrste komunikacije
Komunikacija u odnosu meĎu ljudima teče na dvije razine. Jedana je verbalna, a druga neverbalna. Nemoguće ih je dijeliti i odvajati, jer se uz verbalnu paralelno odvija neverbalna
komunikacija. Verbalna komunikacija se sluţi govorom i pismom. Jezik je najznačajniji komunikacijski sustav u ljudskoj zajednici. Verbalnom komunikacijom informiramo druge o objektivnom stanju, idejama, mislima, zbivanjima oko nas i u nama. Vezana je uz sadrţajni aspekt komunikacije i pod svjesnom je kontrolom.Neverbalna komunikacija moţe biti dopuna ili zamjena za verbalnu. Neverbalnom komunikacijom izraţavamo osjećaje, stavove, osobine ličnosti. Više je vezana za odnosni aspekt i pod utjecajem je nesvjesnog dijela naše ličnosti . Kada govorimo, uvjereni smo da naše riječi u potpunosti prenose naše poruke. Često nismo svjesni pokreta i poloţaja tijela, izraza lica, posebno očiju (pogleda), boje glasa, prostorne udaljenosti, fizičkog izgleda (odjeća, kosa, nakit) itd. Nismo svjesni koliku vaţnost u našim odnosima igra usklaĎenost verbalnog i neverbalnog dijela komunikacije. (isto, str. 98)
Verbalne poruke većinom djeluju na razumski dio sugovornika, neverbalne na osjećajni. Za pravilno oblikovanje i razumijevanje poruke vaţni su njezini i verbalni i neverbalni elementi.