Odlomak

Porodična pedagogija

UVOD

Porodica predstavlja složenu društvenu pojavu u kojoj su objedinjeni različiti aspekti ljudskog života. U njoj se odvijaju različiti procesi (od biološko-reproduktivnih do obrazovno-vaspitnih), a funkcije koje porodica ima (biološko-reproduktivna i emotivna, ekonomska, zaštitna, funkcija socijalizacije) značajne su za život pojedinca, ali i za egzistenciju celokupnog društva (na primer, biološki i kulturni kontinuitet neke društvene zajednice zavisi od dovoljnog broja rođene dece i sl.). Ova društvena grupa je oduvek imala mnogobrojne funkcije, koje su se, istorijski gledano, menjale. Porodične funkcije su imale u različitim periodima i mestima manji ili veći značaj. S vremenom, neke funkcije su se redukovale., dok su se neke ponovo vraćale, a neke ostaju nepromenjene,  univerzalne . Porodica se nalazi u stalnom procesu promena i u interakciji je sa društvom u kome egzistira. Nastanakom modernog društva usledile su promene osnova na kojima se zasniva porodica (menja se karakter ekonomskih funkcija – proizvodna funkcija izmešta se iz porodičnog domaćinstva u preduzeća i fabrike. Stavlja se težište na psihosocijalne funkcije porodice, redukuju se porodične funkcije i prenose se, u celini ili u pojedinim segmentima, na specijalizovane društvene ustanove).  Društveno-ekonomske i demografske promene zabeležene, najpre, u  Razvijenim društvima od 60-tih godina 20. veka (povećanje ekonomske  Aktivnosti žena, slabljenje autoriteta muškarca, novi individualizam,  porast broja razvoda, vanbračnih rađanja i sl.), dovele su do značajnih promjena u obrascu moderne porodice (oblik, struktura, funkcije i odnosi između članova).U savremenom društvu dešavaju se brojne promene koje utiču na porodicu  – promena uslova života najvećeg broja porodica, kvaliteta njihovog života, sadržaja porodičnih funkcija i dovodi se u pitanje mogućnost njihovog izvršavanja.

Intrageneracijski odnosi

Intrageneracijski odnosi između supružnika označavaju da se radi o odnosima između odraslih i relativno formiranih ličnosti koje na temelju sopstvene odluke i izbora zasnivaju porodičnu zajednicu kao što je brak.To je intimni odnos dva pola,ne samo jedan društveni odnos koji proizilazi iz uzajamnih osećanja i očekivanja,već bi trebalo da nastaje i iz uzajamnih osećanja i afiniteta.Stoga i priprema supružnika za brak pretpostavlja mnogo više emocionalno i psiho-socijalno sazrevanje ličnosti supružnika,nego neko isključivo verebalno znanje koje se može dobiti u specijalnim školama u kojima bi se obrazovali budući supružnici.Odnosi između supružnika su određivani u zavisnosti od toga kakvo je mesto zauzimao muž u porodici i kakvo se značenje pridavalo ženiAko se,u definiciji položaja,pravi značajna razlika između muža-oca-ukoliko on označava najvažniji položaj i obeležava status najpriznatijeg člana-a takvo se značenje ne pridaje istovremeno i supruzi-majci,već je njen položaj određen u funkciji položaja muža,tada je prihvaćen model porodičnih odnosa,izgrađen na principu nadređenosti i podređenosti,a hijerarhijska struktura je njegova nužna posledica.U takvim odnosima žena uvek mora biti u senci muža,mora biti nevidljiva a uvek prisutna da bi omogućila ostvarenje društvenih zadataka muža.Takav je bio položaj žena u patrijarhalnoj porodici.Kada su statusi supružnika jednako definisani i kada se oba supružnika tretiraju kao ličnosti koje se u uzajamnom odnosu ostvaruju,ostvaren je demokratski model odnosa.Ukoliko su društvene norme koje određuju karakter odnosa u porodici manje tradicionalno prihvaćene i ako je ostavljena veća širina samim supružnicima da odrede sopstvene odnose,personalni činioci će igrati veću ulogu.Međusobni odnos supružnika,oca i majke,pravi je model za učenje i prihvatanje porodičnog ponašanja i odnosa za decu i što je veći sklad između međusobnog ponašanja roditelja i njihovih zahteva u vaspitnom procesu u pogledu odnosa koje ističu kao poželjne,utoliko će vaspitanje teći bezbolnije i biti uspešnije i kao rezultat dati emocionalno stabilne ličnosti.U raskoraku između međusobnog ponašanja roditelja i modela koji nameću deci,treba najčešće trađiti izvore kako emocionalne i psihičke labilnosti dece,tako i njihovog neprihvatanja roditeljskog doma,usled osećanja otuđenosti,što se može manifestovati i u vidu bekstva od kuće ili u raznim drugim vidovima delikventnog ponašanja.
Socijalizacija za porodični život počinje već u roditeljskoj porodici,gde se dete najpre i najintimnije sreće sa modelom porodičnih odnosa.Tu se predstava o porodici stiče mnogo više spontano,u kontekstu međusobnih odnosa roditelja nego što se uči formalno.Ali,pošto dete učestvuje u međusobnim odnosima roditelja,samo kao posmatrač,socijalizacija za buduće porodične odnose ne može se u potpunosti postići u roditeljskoj porodici.Deca će mnogo lakše i trajnije prihvatiti ono ponašanje koje neposredno doživljavaju kroz odnose svojih roditelja,nego ono koje im se verbalno nameće kao poželjno.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari