Odlomak

Uvod

Tema ovog rada je sistem Marije Montesori koji je napravio velike temelje za sve sto danas postoji. Pokušaću da objasnim i navedem njena pedagoška načela,pricipe i uopšte cilj metode,te kako se oni reflektuju na dete,detetovo učenje i vaspitanje, dakle celokupni sistem njenog rada i delovanja. U radu će biti reč o jednom drugačijem pristupu deci i samom vaspitanju deteta koje se razlikuje od tradicionalnog. Cilj je upravo da se ukaže na posebnost Montesori sistema vaspitanja, gde dete stavljamo u centar  i poštujemo ga kao odraslu osobu, upoznajemo njegov karakter. Važan pojam metode vaspitanja Marije Montesori  je ličnost deteta. Detetu se mora omogućiti slobodan razvoj, gde je vrlo važno i samoobrazovanje. Sve se to odvija u dobro „uređenoj sredini“  koja sadrži sve potrebne materijale za izvođenje određenih aktivnosti. Montesori metod je oblikovan na osnovu posmatranja dece u različitim stadijumima razvoja, kao i u kontaktima sa decom različitih kultura. Odlikuju ga neke karakteristike koje kod dece imaju univerzalno vazenje: sva deca imaju  “upijajuci um”, sva prolaze kroz razdoblja posebne osetljivosti, sva uče kroz igru i rad , uče se samostalnosti i kreativnom ispoljavanju sposobnosti, sva žele da budu nezavisna i sva prolaze kroz nekoliko faza u razvoju.

Biografija

Marija Montesori  (rođena 31.avgusta 1870) je bila italijanska lekarka, obrazovni radnik i pedagog. Najpoznatija je po svom obrazovnom sistemu „Montesori“, koji se odnosi na decu od rođenja do adolescencije. Njene obrazovne metode se primenjuju i dan danas širom sveta. Završila je medicinski fakultet  i nakon toga se zaposlila u bolnici u sklopu univerziteta. Ubrzo je počela da se zanima za obrazovanje  „nazadnih“. Njen prvi značajan uspeh predstavljali su osmoro njenih učenika koji su se prijavili za državni ispit čitanja i pisanja.  „Nazadna“  deca su položila , a ocene su im bile iznad proseka, što je kasnije nazvano  „prvim čudom Montesori “. 6. januara 1907. je otvorila Dečiju školu i uključila je brojne aktivnosti i obrazovne materijale, ali je zadržavala samo one koji su decu zaista zaokupljali. Ona je shvatila da deca koja provode vreme u okruženju koje je osmišljeno da podržava njihov prirodni razvoj imaju moć da sama sebe obrazuju. Kasnije je taj proces nazivala samo-obrazovanjem. Vodila se izjavom, da nije ona izmislila metodu obrazovanja, već da je samo dala nekoj maloj deci šansu da žive.  Marija Montesori  je smatrala da je razvoj inteligencije osnova ljudskog razvoja, na kome se zasnivaju velikim delom svi ostali aspekti razvoja. Imajući u vidu da se do pete godine života formira više od 50 odsto mozga, ovo njeno shvatanje u današnje vreme dodatno dobija na značaju.
Ona objašnjava da pored razvoja inteligencije, primena Montesori pedagogije omogućava
detetu da sedne i radi sa nečim što ga interesuje duže vreme, čime se postepeno razvijaju pažnja i koncentracija, osobine značajne ne samo za školu već i za život. Dete koje je samostalno uspelo da složi određeni materijal  je dete koje se oseća zbog toga zadovoljno, ponosno, a dete koje se samostalno brine o sebi i ne traži pomoć odraslog pri svakom brisanju nosa ili oblačenju je dostojanstveno dete i ovo su načini na koji se razvijaju samopouzdanje i samopoštovanje.  Pokret je osnova Montesori pedagogije i razvoja deteta, pa je fizičkom razvoju i koordinaciji pokreta poklonjena velika pažnja. U Montesori sredini dete živi u grupi dece koja ga podržavaju i uči se pozitivnom socijalnom ponašanju, ali tako što samostalno rešava različite socijalne situacije na pozitivan način. Iako se u današnje vreme smatra da deca treba da počnu odmalena da se uče borbi za život, u Montesori pedagogiji se smatra da dete izloženo podsmehu i grubosti u grupi vršnjaka može razviti samo devijantno ponašanje, odnosno da dete razvija jaku ličnost samo životom u jedinstvenoj  grupi sa pozitivnim socijalnim ponašanjem. Karakteristično za ovaj metod je insistiranje na individualnom radu dece i upotreba posebno osmišljenih materijala. Vežbajući na lako dostupnim materijalima iz svakodnevice i učeći se praktičnim aktivnostima (vezivanju pertli, zakopčavanje odeće – što odraslima može da izgleda smešno) deca vežbaju motoriku. U predškolskom uzrastu uči se najpre čulima, ali su inteligencija i pokret nezaobilazni pratioci tih težnji. Tokom kasnijih faza koriste se matematički materijali: žetoni, štapovi za brojanje, vreteno; na primer, ubacujući predmet u kutiju dete shvata da je nula prazno, ništa.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari