Pojmovnik- socijalna pedagogija

“Mlada, malobrojna profesija koja od sebe očekuje veliki identitet i dobar društveni status. (…) Socijalni pedagozi rade s djecom, mladima i odraslima, s pojedincima, grupama i zajednicama kao korisnicima usluga koje vode prema smanjivanju isključenosti, odnosno povećavanju kvalitete života kroz uključivanje u zajednicu (Bašić i sur., 2011).“
U socijalnoj se pedagogiji radi o intencionalnoj (namjernoj, planskoj, osmišljenoj, stručno vođenoj) socijalizaciji osoba s poremećajima u ponašanju. Socijalni pedagog nije jedini stručnjak koji se bavi osobama s poremećajima u ponašanju on nije ni njihov jedini intencionalni socijalizator, nije, dakle, njihov jedini mogući odgajatelj.
Socijalni pedagog je osoba koja se cijelim svojim bićem daje za druge osobe kako bi im pomogla. Zadatak socijalnog pedagoga jeste da osobe, koje su na bilo koji način iskuljučene iz zajednice u kojoj žive, uključe u aktivnosti koje će im pomoći da budu društveno aktivni i korisni. Socijalni pedagog, da bi uspio u svojoj misiji pomaganja drugima, treba surađivati sa drugim stručnjacima.
„Socijalni rad odnosi se na skrb za siromašne koji se u suštini sad naziva socijalna pomoć, te socijalna pedagogija koja ima fokus na odgojnim problemima djece. Ono što posebno razdvaja ta dva pojma je to što se socijalni rad temeljio samo na siromaštvu, a socijalna pedagogija na odgoju. Kasnije su ta dva pojma spojena i pretvorena u socijologiju rada (Boljunčić-Punčikar, 2017).“

POREMEĆAJI U PONAŠANJU
„Poremećaji u ponašanju djece i mladih predstavljaju brojna biološka, psihološka, sociološka, pedagoška, pravna i druga tumačenja ljudskog funkcioniranja u društvenim okolnostima. To su pojave i oblici reagiranja djece i mladih koja prema procjeni okruženja nisu u skladu sa zahtjevima i očekivanjima u odnosu na dob, situaciju, okruženje i sl. (Bogljunčić-Punčikar, 2017).“
Veoma je bitno prepoznati poremećaje u ponašanju, posebno kod djece i mladih jer je zadatak pedagoga zapravo prepoznavanje poremećaja u ponašanju, suradnja sa ostali stručnjacima, kolegama psiholozima, socijalnim radnicima i drugima kako bi se pomoglo pojedincu. Problemi u ponašanju treba da se dijagnosticiraju kako bi se zasigurno moglo reći da neki pojedinac ima poremećaje u ponašanju. Ono što sam naučila na pedagoškoj praksi jeste da pedagog nikada ne dijagnosticira, već pretpostavlja o kojem bi poremećaju mogla biti riječ. Pedagog je tu da, ukoliko primijeti neke faktore koji bi mogli ukazivati na poremećaje u ponašanju, interveniše.