Poredbena gramtika

GRAMATIKA

-Poredbena gramatika uspoređuje jezike. Pri tome nam se čini običnim i normalnim da su jezici međusobno različiti i stoga razlike među jezicima nisu osobito obavijesne ako se promatraju neovisno o sličnostima.
-Mnogo je zanimljivija činjenica da među jezicima postoje i sličnosti (srodnosti).
– Jezici mogu biti
a) tipološko srodni (imaju iste vrste jedinica na različitim strukturnim razinama)
b) kontaktno srodni (srodnost koja je posljedica zajedničkog života, tj. dodira)
c) genetski srodni (srodnost po podrijetlu).

Poredbenu gramatiku zanima samo genetska srodnost.
O pojmu genetske srodnosti u suvremenom smislu prvi je govorio engleski kolonijalni sudac u Indiji Sir William Jones koji je 1786. održao predavanje o sanskrtu i njegovoj srodnosti s grčkim i latinskim: “Sličnost je tolika da nijedan filolog ne može proučavati ta tri jezika a da ne povjeruje da potječu iz zajedničkoga izvora koji možda više ne postoji.”
– No gotovo jedno stoljeće prije Jonesa njemački filozof G. W. Leibniz tvrdio je da su svi jezici povezani jer imaju zajednički izvor, tj. da su svi inačice istoga korijena. Taj prajezik Leibniz nazvao je adamskim. On je jasno odredio cilj poredbenih istraživanja, a to je rekonstrukcija prajezika.

-Pojmovi jezične porodice i prajezika počivaju na pretpostavci da se jezici mijenjaju: neki brže, neki sporije.
Npr. imamo jezik A. S vremenom su se na području jezika A dogodile promjene koje nisu zahvatile cijelo područje na kojemu se on govori već samo dio…. (slike 1-4).
U tim su slikama sve promjene opisane s pomoću slike vala. Kad bacimo kamenčić u vodu, on uzrokuje nastanak vala koji se u koncentričnim krugovima širi dok ne naiđe na prepreku i zamre. Svaki val dopire do određene crte. Takav se način prikazivanja jezičnih promjena uobičajio nakon njemačkog jezikovca druge polovice 19. st. Johannesa Scmidta, a poznat je pod nazivom teorija valova (Wellentheorie).
Crtu do koje je dopro val, odnosno granicu proširenosti jezične promjene ili svojstva zovemo izoglosom. Gdje se međusobno poklapaju dvije ili više izoglosa, tj. granice proširenosti dvaju ili više jezičnih svojstava, govorimo o snopu izoglosa.

– No iz toga ne vidimo vremenski tijek zbivanja pa postoji i drugi način prikazivanja poznat kao teorija rodoslovnog stabla. (Stammbaumtheorie) i stariji je od prvoga: prvi ga je popularizirao August Schleicher u prvoj polovici 19. st. Jezik iz kojeg su dijeljenjem (Spaltung) posredno ili neposredno proizašla dva ili više jezika zovemo njihovim zajedničkim prajezikom.
-Dva su moguća odnosa između prajezika i jezika potomaka: prvi je da prajezik prestane postojati kada se njegovi dijalekti razdvoje i počnu živjeti samostalno. Druga je mogućnost da prajezik postoji i dalje, tj. da kao živi jezik živi sa svojim potomcima. Indoeuropski prajezik supostojao je s većinom svojih potomaka, a prestao je postojati kada su se preostali dijalekti razdvojili na baltoslavenski i germanski ogranak.
-STABLIMA SE PRIKAZUJE DIJELJENJE JEZIKA U VREMENU, A IZOGLOSAMA U PROSTORU.

-Glasovna promjena povijesni je događaj kojim se jedan glas ili skupina glasova zamjenjuje drugim glasom ili skupinom. To je događaj kojim glas jednog jezika postaje glasom drugog jezika. Glas izvornog jezika zovemo izvorom, a glasove koji su se od njega razvili refleksom. Odnos je između izvora tranzitivan: ako je glas x izvor glasu y, a glas y glasu z, tada je x izvor i glasu z.
-Glasovna promjena može biti neuvjetovana (ako pogađa svaku pojavu nekoga glasa bez obzira na okolinu – apsolutna neutralizacija) ili uvjetovana (ovisna o okolini). Većina su promjena uvjetovane.
Uvjeti mogu biti sljedeći: a) položaj glasa u riječi: početak, sredina, kraj
b) narav prethodnoga ili sljedećega glasa c) položaj naglaska u odnosu na pogođeni glas d) narav sloga (je li otvoren ili zatvoren).
-Glasovne promjene opisujemo pomoću glasovnih zakona. To je pravilo s pomoću kojega se refleksi mogu jednoznačno izvesti iz izvora. Pri formulaciji tih pravila samu promjenu obično označujemo → ili >. Izvorni znak stavljamo lijevo od znaka za promjenu, a refleks desno. y → i
Za uvjetovane glasovne promjene moramo u formulaciju pravila uključiti i okolinu: /
k → č / _______e
-Odnos među različitim refleksima istoga prajezičnoga glasa u jezicima potomcima koji su rezultat primjene glasovnih zakona zovemo podudarnošću. Podudarnost među morfemima i riječima zvoemo etimološkom podudarnošću.

-Rasmus Kristian Rask 1818. prvi je uočio da su se “slova” u indoeuropskim jezicima promijenila tako da se mogu formulirati određena pravila. Usporedbom mnogih riječi u germanskim jezicima utvrdio je da često postoji podudarnost latinskoga i grčkoga p s germanskim f.
-Da glasovni zakoni djeluju slijepo i mehanički prvi su došli pripadnici mladogramatičarske škole (Wilhelm Scherer 1875. i August Leskien).
Promjena na nekom području pogađa sve riječi obuhvaćene pravilom, a nedosljednosti postoje samo na prijelaznim područjima između dijalekata koji su jasno definirani i u kojima promjena pogađa svaku riječ.
Također treba napomenuti da se poredbena gramatika ne bave jezicima koji su još u procesu mijenjanja, već gotovo samo jezicima u kojima su promjene već izvršene i završene.