Odlomak

UVOD

Tumačenje ili interpertacija krivičnog zakona je misaona djelatnost kojom se utvrđuje tačan sadržaj i smisao krivičnog zakona.
Tumačenje uopšte (tj.hermeneutika) se shvata kao „djelatnost kojom se utvrđuje značenje (smisao) neke materijalne pojave, koja je upotrebljena kao znak da bi se dotično značenje saopštilo“ .Cilj tumačenja je da se nešto nejasno objasni, učini jasnim, razumljivim i shvatljivim.
Kao i kada je u pitanju tumačenje prava uopšte i u pogledu tumačenja krivičnih normi je moguće govoriti o nekoliko dominantnih vrsta tumačenja.
Osnovna vrsta tumačenja je jezičko tumačenje koje se inače rutinski koristi prilikom svake konkretne primjene bilo koje pravne odredbe, jer subjekt koji primjenjuje u njoj sadržano pravilo, mora da otkrije i primijeni njeno konkretno jezičko značenje. Ovo tumačenje se u praksi nužno kombinuje sa logičkim tumačenjem, jer je odgovarajuća primjena opštih zakona logike, kao nauke o ispravnom razmišljanju, neophodna da bi tako otkrio pravi smisao norme. Jezičko i logičko tumačenje u svom jedinstvu čine dogmatsko ili normativno tumačenje, koje se spontano koristi u praksi, a kada njega primenjuje sud, onda se radi o sudskom tumačenju, koje ima poseban značaj ako potiče od drugostepenih sudova, a posebno od vrhovnog suda, koji svojom interpretacijom određenih odredbi pozitivnog prava, ali i prava uopšte, daje snažan stimulans sudskoj praksi. Kada određeno tumačenje norme vrši njen stvaralac, postoji autentično tumačenje. Kod autentičnog tumačenja se rezultat tumačenja pretvara u novu pravnu normu. To znači da se autentično tumačenje jednog zakona, po pravilu, daje jednim novim koji suštinski postaje zakon u formalnom smislu riječi ili ostaje poseban akt, niži od zakona. Moguće je govoriti i o naučnom, odnosno doktrinarnom tumačenju koje postoji kada stručnjaci, odnosno naučnici koji se profesionalno bave pravom kao pravnom naukom, daju svoje utemeljeno mišljenje o načinu interpretiranja određenih pravnih normi. Ovo tumačenje nema nikakvo formalno dejstvo, odnosno ono ni na koji način ne obavezuje subjekte koji u praksi primjenjuju pravo, ali ipak ima veliki praktični značaj. Posebnu vrstu tumačenja predstavlja tumačenje pravnih praznina (lacuna juris), odnosno rješavanje pitanja koja nisu striktno regulisanja odredbama sadržanim u odgovarajućim izvorima prava. Ovakvo tumačenje ima izrazito kreativni karakter, jer se ono, u stvari, po pravilu, svodi na stvaranje određenih odredbi, koje inače ne postoje u odnosu na određeno pravno pitanje. Pravne praznine se mogu popunjavati analogijom i pravilom argumentum a contrario. Analogija znači da se na jedan slučaj, koji nije regulisan opštom normom, primjenjuje druga pravna norma, čije je dejstvo predviđeno za neki drugi slučaj, koji je sličan onom slučaju u odnosu na koga postoji pravna praznina.
Kroz ovaj seminarski rad u nešto širem kontekstu pojasniću svako od navedenih vrsta tumačenja.

1. POJAM PRAVNE NORME UOPŠTE

Pod pojmom pravne norme, kao najbitnijeg elementa prava,podrazumjeva se jedna vrsta društvene norme i pravila o ponašanju ljudi čije ostvarenje obezbjeđuje država.
Pravna norma bi se mogla shvatiti kao pravni atom i ona je najprostiji elemenat prava koji se ne može više razložiti na prostije pravne elemente.
„Pravna norma je pravilo ponašanja ljudi u društvu koje je zaštićeno državnim aparatom za fizičku prisilu„.
To su pravila koja su pismeno fiksirana. Znači radi se o pravilu kojeg se pojedinci u jednoj državi moraju pridržavati, po kome se moraju ponašati.
Ukoliko to ne bi činili, država bi ih svojim aparatom za fizičku prisilu na to natjerala.
To je pravilo o nekom ponašanju ljudi, kao na primjer, obavezno je platiti porez na imovinu, zabranjeno je ubijati, a pod prijetnjom određene sankcije.
Pravnu normu, ne treba izjednačiti sa određenim članom zakona ili nekog pravnog akta iz razloga što se rijetko dešava da se ona poklapa sa jednim takvim članom.
Tako, jedan član sadrži ili dio jedne ili više normi, a rijetko potpunu pravnu normu.

2. POJAM I ZNAČENJE TUMAČENJA KRIVIČNOG ZAKONA

Tumačenje uopšte (tj.hermeneutika) se shvata kao „djelatnost kojom se utvrđuje značenje (smisao) neke materijalne pojave, koja je upotrebljena kao znak da bi se dotično značenje saopštilo“ .Cilj tumačenja je da se nešto nejasno objasni, učini jasnim, razumljivim i shvatljivim.
Primjena zakona sastoji se u tzv. supsumciji, odnosno podvođenju određenog ponašanja pod apstraktni opis krivičnog djela, što je pretpostavka za izricanje krivičnopravne sankcije.
Kao i kada je u pitanju tumačenje prava uopšte i u pogledu tumačenja krivičnih normi je moguće govoriti o nekoliko dominantnih vrsta tumačenja,a to su:
– izvoru tumačenja:-zasniva se na subjektu koji vrši tumačenje;
– načinu tumačenja-gramatičko, logičko, ciljno, istorijsko,sistematsko i uporedno ;
– obimu: do ovakvog tumačenja dolazi se kada reči i rečenice u krivičnom zakonu dozvoljavaju različita tumačenja:

Prema izvoru tumačenja razlikujemo:
a) Autentično- ne stvara novi zakon, već objašnjava smisao, daje ga organ koji ga i donosi-obavezno za sve;
b) Sudsko – daje sud, prilikom donošenja presuda, tumačenje viših sudova nije obavezujuće za niže sudove, ali ima veliki značaj za njih;
c) Naučno- daje ga nauka krivičnog prava i nije obavezujuće, ali često predstavlja koristan doprinos u rešavanju spornih pitanja.

Prema načinu tumačenja razlikujemo:
a) GRAMATIČKO – zasniva se na tekstu KZ, a vrši se analizom upotrebljenih reči;
b) LOGIČKO – zasniva se na zakonima logike i postoji više vrsta ovog tumačenja;
c) CILJNO- prvo utvrđuje objekat zaštite, da bi se mogao utvrditi cilj donošenja KZ;
d) ISTORIJSKO- vrši se na osnovu materijala koji su korišćeni u vreme pripreme KZ;
e) SISTEMATSKO-dovođenjem KZ u vezu sa nekim ne KZ, otkriva se njegov smisao
d) UPOREDNO- do pravog smisla KZ dolazi upoređivanjem sa drugim KZ.
2.1. TUMAČENJE KRIVIČNOG ZAKONA PREMA IZVORU TUMAČENJA

2.1.1. AUTENUTIČNO TUMAČENJE KRIVIČNOG ZAKONA

Autentično tumačenje koje daje organ koji donosi krivični zakon (narodna skupština ili parlament). Ovo tumačenje ima obavezan karakter i tretira se kao sastavni dio zakonske odredbe koja se tumači. Ovakvo tumačenje nije predviđeno Ustavom, pa kod nas nije ni moguće, a nije ni poželjno jer stvara poteškoće glede njegova povratnog djelovanja. U širem smislu u ovo tumačenje ulaze i zakonske definicije ili druge odredbe zakona koje zapravo znače tumačenje prethodnih. Ova vrsta tumačenja objavljuje se u službenom glasniku u koje je objavljen i krivični zakon (Službeni glasnik Republike Srpske, Službene novine Federacije BiH i sl.). Prema ovoj subjektivnoj teoriji tumačenja krivičnog zakona treba poći od volje zakonodavca, odnosno od toga kakve je ciljeve zakonodavac htio postići donošenjem zakona.
Slaba tačka ove teorije je da zakon ne može odgovarati na pitanja koja se zbog razvoja tehnike u vrijeme njegova donošenja nisu ni postavljala.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari