Odlomak

Upravni spor – Pojam, predmet i vrste

UVOD

Upravni spor je bitan pojam upravnog prava  jer  u osnovi predstavlja kontrolu nad radom upravnih organa ali i zaštitu prava građana naspram države.
U upravnom sporu tuženi može biti državna uprava, lokalna samouprava, javno preduzeće ili vladina agencija. Upravni spor predstavlja oblik neposredne sudske kontrole uprave.
Upravni spor je u osnovi spor kontrole zakonitosti organa uprave. Spor o zaštiti zakonitosti ima kasacioni karakter, odličuje se samo o tome da li je akt zakonit ili ne. Upravni spor se može  povesti protiv upravnog akta koji je donet u drugom stepenu i protiv prvostepenog upravnog akta protiv koga nije dozvoljena žalba u upravnom postupku.
Razmatranje pojma upravnog spora nameće i sagledavanje istorijskog konteksta iz koga se može jasno videti da je sa manjkom demokratičnosti društva, smanjivana i važnost upravnog spora kao instituta zaštite zakonitosti.
Upravni spor je možda i najvažniji institut pravde u tranziciji koja  po definiciji donosi dosta nepravde.

    1. POJAM UPRAVNOG SPORA

U pravnoj teoriji postoje veoma različita gledišta o pojmu upravnog spora. Pravni pisci nekom elementu spora daju primat u odnosu na druge, pa s tog aspekta gledaju na upravni spor i određuju njegov pojam. Na primer, neki određuju pojam upravnog spora polazeći od vrste stranke, drugi, od predmeta spora, treći, od organa koji ga rešava, četvrti, od prirode meterijalnog propisa itd.
Rasprave o teorijskom određenju pojma upravnog spora polaze od dva osnovna obeležja upravnog spora: formalno-pravnog i materijalnog. U formalno-pravnom smislu upravni spor definišemo kao poseban postupak za čije rešavanje su nadležni posebni (upravni) sudovi.
On nastaje povodom upravno-pravnog odnosa, a jedan učesnik je obavezno uprava.     U materijalnom smislu upravni, kao i drugi sporovi, postoji kada postoji suprotstavljanje jednom zahtevu ili kada postoje dva suprotna zahteva. Potrebno je dakle da postoje dve stranke od kojih je jedna obavezno uprava.
Upravni spor predstavlja sudsku kontrolu rada upravnih organa. Uređen je Zakonom o upravnim sporovima. Bilo da upravni spor rešava redovan sud ili pak upravni sud, on i u slučaju kada poništava nezakoniti upravni akt i kada sam rešava upravnu stvar uzima aktivno učešće u vršenju upravne vlasti pri čemu on deluje kao neutralan i objektivan organ vlasti.
“Upravni spor je spor između donosioca upravnog akta, koji drži da je njegov akt zakonit, i subjekta koji smatra da su mu tim aktom povređena na zakonu zasnovana prava i interesi ili da je njime povređena objektivna zakonitost, dakle koji drži da je taj akt nezakonit”.
Najkraće određenje upravnog spora moglo bi biti da je to sudski spor o zakonitosti konačnog upravnog akta.
Stranka koja nije zadovoljna rezultatom okončanog upravnog postupka ili odugovlačenjem završavanja upravnog postupka, putem upravnog spora kod redovnog ili upravnog suda traži sudsku zaštitu svojih zakonitih prava. Sud proverava tvrdnje tužioca da je upravni akt nezakonit ili da je nedonošenje upravnog akta, odnosno, ćutanje uprave neopravdano i po tom pitanju donosi pravosnažnu sudsku presudu. Ishod upravnog spora može da bude dvojak:
•    sud može da ustanovi da je tužba neosnovana i na taj način osporeno rešenje organa uprave postaje pravosnažno, ili da konstatuje da uprava u konkretnom slučaju nije bila obavezna da rešava konkretni slučaj;
•    sud može i da ustanovi da je tužba osnovana, pri čemu će da poništi osporeni upravni akt ili će da naredi upravi prekid ćutanja po konkretnoj stvari.
Materija upravnog spora uređena je Zakonom o upravnim sporovima iz 2009. godine (u daljem tekstu ZUS).

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari