Odlomak

1. PREDMET I ZADACI DIDAKTIKE

1.1 Shvatanja o didaktici

Didaktika potiče od grčke reči didaskein, što znači poučavati, držati nastavu, jasno izlagati, dokazivati. Na sličan način termin „didaktični”, u njegovoj latinskoj varijanti, shvatali su i Rimljani. U posebno pedagoškom smislu i značenju naziv „didaktika” se pojavljuje tek u 17. veku. Autori su didaktiku smatrali kao veštinu učenja, odnosno kao specifičnu praktičnu pedagošku veštinu, a najpoznatije delo iz ovog vremena jeste Velika didaktika Jana Amosa Komenskog iz 1632. godine.

Jan Amos Komenski smatrao je da didaktika ne predstavlja samo veštinu učenja, već takođe i vaspitanje na koje je gledao kao na neophodan uslov „prilagođavanja običaja moralnosti”. U svojoj didaktici Komenski je izložio „sveopštu veštinu svih da se uče svemu”, a raspravljao je i o obučavanju mladih naukama, vaspitavanju bogobojažljivosti, organizaciji rada u školi. Na taj način, Velika didaktika Komenskog obuhvatila je niz pitanja koja su kasnije postala sadržaj kurseva pedagogije.

Početkom 19. veka Johan Fridrih Herbart  razradio je teorijske osnove didaktike stvarajući na taj način teoriju vaspitne nastave, koja je u njegovo vreme ulazila u okvir pedagogije, tj. bila podređena pedagogiji. Herbart, a posebno njegovi sledbenici (herbartijanci), pridavali su poseban značaj prenošenju znanja na učenike u okviru nastave (formalnim stupnjevima nastave), a ne učenju. Iz tog suštinskog stava proizašao je i osnovni zadatak didaktike koji se sastojao u analizi postupaka nastavnika u školi, s ciljem da se učenici upoznaju sa novim sadržajima znanja.

Krajem 19. i početkom 20. veka menja se osnovna orijentacija prema radu učenika i javlja se nova pedagoška struja, čiji je najistaknutiji predstavnik Džon Djui. Predstavnici ove pedagoške struje pridavali su veći značaj aktivnosti učenja, aktivnoj ulozi učenika, što se u velikoj meri razlikovalo od shvatanja herbartijanaca. Umesto zapamćivanja, Djui i njegovi istomišljenici insistiraju na razvijanju i oblikovanju različitih intelektualnih operacija učenika, a posebno na razvijanju veština praktičnog delovanja. Umesto teorije nastave, Djui i njegovi sledbenici su zastupali teoriju učenja. Iz ovoga je proizašao i osnovni zadatak didaktike koji se odnosio na analizu postupaka (radnji) u školi od strane samih učenika.

Savremena shvatanja ukazuju da je nastava tesno povezana s učenjem, da nastava i učenje čine celinu. Savremeno poimanje didaktike nije, dakle, jednosmerno i nije jednostrano. Na osnovu brojnih didaktičkih studija mogu se uočiti četiri osnovna značenja i oblika didaktike:

1)    Didaktika se shvata kao nauka o nastavi i učenju u svim oblicima i na svim nivoima (sadržaji učenja i nastave, postupci, metode, organizacioni oblici i nastavna sredstva);
2)    Shvatanje didaktike kao teorije učenja i nastave koje zastupaju predstavnici tzv. „Berlinske didaktičke škole”. Ovo je jedna od najdelotvornijih i najoriginalnijih koncepcija u savremenoj didaktici. Njeni autori nastoje da ostvare što obuhvatniji opis i analizu svih činilaca koji učestvuju u procesu nastave i objasne njihovu opštu uzajamnu zavisnost s jedne, kao i da omoguće racionalno i kontroli dostupno planiranje i uobličavanje nastave, s druge strane.

Polazeći od izloženih osnovnih zahteva, „berlinski didaktičari” izložili su i razvili šest osnovnih kategorija za opisivanje, analizu i planiranje nastave. Ove kategorije oni su dalje podelili u dve grupe – na osnovne, konstitutivne faktore ili „strukturne odlike” nastave i na uslove ili pretpostavke koje ulaze u sastav svake nastave. U grupu osnovnih faktora ulaze:  pedagoški ciljevi, nastavne teme („sadržaji nastave”), metode ili postupci koji treba da služe savladavanju nastavnih ciljeva i nastavnih tema i mediji ili sredstva, čijim se posredstvom omogućava saznanje, upoznavanje, uvežbanost, oblici ponašanja i sl.

Konkretne odluke nastavnika u pogledu realizovanja pomenutih faktora zavise od područja uslova ili pretpostavki. Naime, radi se o antropološkim pretpostavkama, pod kojim autori podrazumevaju sve psihičke delatnosti u razvoju koje učestvuju u procesu nastave, stvaralačke sposobnosti nastavnika i učenika, njihova interesovanja i sl, kao i o socijalno-kulturnim pretpostavkama, u kojima se prepliću institucija škola, učenici i nastavnici;
3)    Treće shvatanje odredbe didaktike slično je shvatanjima „Berlinske didaktičke škole”. Pošto je prethodno izložio da je zadatak didaktike analiza svih činilaca koji učestvuju u procesu nastave, Veniger je ovaj kompleksan zadatak ograničio na shvatanje didaktike kao teorije obrazovnih sadržaja i nastavnih planova (obrazovno-teorijska koncepcija).
4)    Shvatanje didaktike kao teorije optimalnog učenja i nastave pomoću direktne nastave ili putem programa i nastavnih mašina. Radi se o teoriji upravljanja procesima učenja i nastave, odnosno o tzv. kibernetičkoj didaktici.

Može se reći da ne postoji jedna celovita, obuhvatna i opšte priznata definicija. Nedostatak ovih teorija je u tome što se teško mogu direktno primeniti pri rešavanju konkretnih problema, pogotovu kada se radi o didaktici u kojoj treba da se omogući konstrukcija određenih nastavnih situacija. Didaktika teorije učenja podvlači naučni aspekt pod kojim se posmatraju nastavni problemi; obrazovno-teorijska didaktika naglašava idejni aspekt, koji se u suštini bavi proučavanjem kompleksa nastavnih i vaspitnih ciljeva, dok je tehnički aspekt je glavni predmet didaktike kao teorije upravljanja procesima nastave i učenja.

Zadatak didaktike je da obezbedi jedinstven prilaz nastavi izgrađivanjem konceptualnog sistema koji će iskazivati objekt u njegovoj celini. Osnovu tog sistema treba da čini suštinski odnos – jedinstvo nastave i učenja, u kome se ostvaruje njihova povezanost i uzajamnost.

Možemo reći da je didaktika posebna pedagoška disciplina koja proučava suštinske probleme obrazovanja i vaspitanja putem nastave i učenja. Njen osnovni zadatak je da objasni zakonitosti prema kojima se odvija nastavni proces, kako bi se poznavanje tih zakonitosti moglo upotrebiti za uspešno ostvarivanje ciljeva i zadataka obrazovanja. Didaktika ne samo što određuje sadržaj obrazovanja, već odgovara i na pitanje kako poučavati, što ukazuje na njen praktičan karakter. Didaktika proučava veliki broj značajnih teorijskih i praktičnih pitanja i problema:

1)    određuje ciljeve i zadatke nastave, bez kojih se ne može uspešno organizovati nastava;
2)    daje analizu procesa nastave i otkriva njene zakonitosti;
3)    određuje principe i pravila nastave;
4)    određuje sadržaje nastave i izbor naučno-nastavnog materijala kojeg učenici treba da usvoje, kao i različite praktične navike i umenja;
5)    upoznaje s organizacionim oblicima nastave;
6)    razmatra metode nastave, tj. načine učenja i različite puteve i sredstva nastave, posredstvom kojih se mogu ostvariti utvrđeni ciljevi i zadaci.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Skripte

Komentari