Anksiozni poremećaj

UVOD I DEFINICIJA ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

Anksioznost je patološko stanje obilježeno iracionalnim i prekomjernim osjećajem ustrašenosti i strepnje, koji su praćeni znakovima uzrokovanim hiperaktivnošću vegetativnog nervnog sistema. Razlikuje se od straha, koji predstavlja odgovor na poznati uzrok.
Anksioznost je difuzan, veoma neprijatan, često nejasan osjećaj tjeskobe, udružen sa jednim ili više tjelesnih doživljaja – na primjer praznina u stomaku, stiskanje u prsima, lupanje srca, ubrzano disanje, glavobolja ili iznenedna potreba za ekskrecijom. Nemir i potreba za kretanjem često su prisutni. Anksioznost izvjesnog stepena može biti iskustvo koje poznaje svaki čovjek, a koje se odnosi na neizvjesnost usmjerenu prema svakodnevnim životnim situacijama ili nelagodnost od suočavanja sa teškom situacijom.
Stanje se može nazvati anksioznim poremećajem kad je anksioznost snažna, dugotrajna i ograničava psihološko i socijalno funkcionisanje. Zajedničke karakteristike svih anksioznih poremećaja su :

• Subjektivni osjećaj anksioznosti,
• Akutni početak (dugo traju, ali njihova evolucija nastanka nije dugotrajna),
• Relativno očuvana radna sposobnost,
• Prepoznavanje patoloških misli,
• Izostanak otuđenja od realnosti.

Ako anksioznost postane intenzivna ili hronična, potpuna evaluacija situacije i okolnosti je opravdana. Pod evaluacijom podrazumijevamo pažljivu procjenu situacije u kojoj se pacijent nalazi, pokušaj rekonstrukcije uzroka i posljedica poremećaja. Veoma je važno dati pacijentu dovoljan broj informacija kao i pomoć da razumije svoja osjećanja. Intelektualna i emocionalna analiza situacije zajedno sa pacijentom od suštinske je važnosti.
Privremena medikacija može pomoći u slučajevima kada je funkcionalni kapacitet pacijenta oštećen.
U ozbiljnim hroničnim slučajevima indikovana je dugotrajna terapija.