Odlomak

I UVOD

Snovi su ljude uvek interesovali, i zbunjivali. Iz najranijeg doba ljudskog razvitka, iz svake civilizacije, postoje dokazi o velikoj zainteresovanosti ljudi za značenje onoga što vide i dožive u snu. Vremenom se to interesovanje sa snova proširilo i na pitanja: zašto spavamo, kakvi su tačno mehanizmi sna, zašto oni funkcionišu na način na koji funkcionišu… Objektivno proučavanje onoričke stvarnosti javlja se u 18. veku i od tada do danas dosta se napredovalo, ali još uvek niko nije tačno odgovorio na ova pitanja. Moj zadatak će biti da vam kroz ovaj rad predstavim dokle se to stiglo u proučavanju misterije koja već vekovima okupira ljudski um.

II STANJE SNA I BUDNOSTI

1. Osnovni mehanizmi spavanja

O uzrocima spavanja postojalo je dosta teorija i time su se od davnina bavili mislioci kao, npr. grčki filozof Aristotel koji je u vezi sa tim rekao: „Spavanje je namenjeno održavanju živih bića.“ Ugledni naučnici su često objavljivali nove teorije koje bi možda mogle da odgovore na pitanje: „Zašto spavamo i šta uzrokuje naše spavanje?“
Postojalo je mnogo tumačenja, a neka od njih su, da smanjeno proticanje krvi kroz mozak izaziva spavanje, da se zamaranje postiže smetnjama u centralnom nervnom sistemu ili nakupljanjem „supstanca umora“, koje nastaju u budnom stanju i koje treba razgraditi za vreme spavanja. Neka tumačenja su govorila da spavanje započinje kada moždane ćelije uvuku svoje izdanke i tako prekinu vezu među sobom ili kada urođeni zaštitni instikt zaključi da organizam treba odbraniti od iscrpljenosti.
Da bi se na osnovu dokaza, a ne na osnovu filozofiranja došlo do prave istine i pravih odgovora, istraživači su morali da počnu da eksperimentišu sa mozgom.
Eksperimente je prvi započeo švajcarski fiziolog Walter Rudolf Hess, koji je 1949. godine, za svoj rad dobio Nobelovu nagradu za medicinu. On je otkrio da su mačke usled nadražavanja strujom u određenom području talamusa počele umorno žmirkati i nakon nekog vremena zaspale.
Međutim, i drugi istraživači su izazvali takvu reakciju pri električnoj stimulaciji drugih delova mozga. Zbog toga se nije moglo zaključiti da spavanjem upravlja neki određeni centar. Evaluaciju je ,pored zbrkanih rezultata, otežala i činjenica da mačke i bez nadraživanja mozga provedu u spavanju 60 do 70 posto svog života.
Zbog toga je trebalo dokazati da se životinje na kojima se vrše eksperimenti mogu lišiti spavanja uklanjanjem određenih delova mozga. To je uspela jedna grupa italijanskih naučnika pod vodstvom Giuseppea Moruzzija.
On i njegovi saradnici su prerezali mačkama moždano stablo ispod retikularnog sistema aktiviranja. Posledica je bila da su životinje spavale samo 20 posto vremena od uobičajenog.
Tako se opkolila regija u kojoj se nalaze centri za spavanje i trebalo je sprovesti dalje istraživanje, što je dovelo do toga da su se pronašle moždane strukture koje su odgovorne za spavanje.
U tom periodu se razvija i „hemija spavanja“ koja je mogla otkriti koje su to supstance u mozgu zadužene za spavanje. Najviše saznanja o anatomiji i hemiji spavanja je otkrio francuski istraživač Michel Jouvet sa svojim saradnicima sa univerziteta u Lionu.
Jouvet je kao važan centar spavanja identifikovao usko, duguljasto područje na srednjoj liniji moždanog stabla, koji se naziva raphe-sistem (raphe, reč grčkog porekla, znači šav). Kad su lionski istrživači razorili mačkama 80 do 90 posto tog područja moždanog stabla, one uopšte nisu spavale tri – četiri dana. Kasnije su mačke spavale malo, najviše deset posto vremena, a EEG je registrovao da su spavale samo sporotalasnim snom, bez REM faze. REM spavanje se više nije pojavljivalo i to je značilo da je raphe-sistem mehanizam za aktiviranje REM spavanja. Istraživači su otkrili da je prednji deo raphe-sistema odgovoran za obično – sporotalasno spavanje, a da je zadnji deo odgovoran za REM spavanje.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Maturski Radovi

Više u Psihologija

Više u Skripte

Komentari