Kohlbergova teorija moralnog razvoja

UVOD

Psihologija morala je grana psihologije kojoj se kroz historiju i razvoj nauke posvećivalo nedovoljno pažnje. Od vremena Freuda, malo se psihologa profesionalno posvetilo složenom području ljudskog života koji se može nazvati moral, iako ih je bilo mnogo koji su osjećali da nije sve onako kako je Freud zamislio i objasnio. Istražujući literaturu na temu psihologije morala, pronašao sam samo jednu knjigu na maternjem jeziku, i to loš prijevod inače zanimljive knjige „Psihologija morala“, koju je u originalu napisala Maria Ossowska. Također, naišao sam na mnoštvo razli¬čitih pristupa moralnom razvoju, ali na vrlo malo opisa moralne zrelosti.
Teorija socijalnog učenja posmatra moralni razvoj kao učenje sve većeg socijalnog konformizma s ciljem približavanja postavljenim kulturnim standardima, dok se moralna se zrelost opisuje kao zrelost moralnog ponašanja. Kognitivno-strukturalni pristup posmatra moralnu zrelost kao autonomni moral vođen univerzalnim principima. Konačno, religiozno stajalište shvata moralnu zrelost u smislu progresivnog oslobađanja osobe od tjeskobe, krivnje, lične ambicije, zavisti i svih ostalih motiva koji vode do moralnog prestupa ili koji su u sukobu s interesima drugih i ostvarenjima važnih ciljeva ljudskog života. Kohlberg, istaknuti i strastveni istraživač psihologije morala, smatra da su ova tri opisa moralne zrelosti ustvari tri ishoda različitih procesa. Kognitivni stepen, moralni stepen i stepen moralnog ponašanja su tri paralelna područja strukturalnog razvoja koji zajedno čine jedinstven proces.
Zastupajući to isto mišljenje, ja ću se najprije osvrnuti na neke aspekte onoga što se obično zove moralno ponašanje. Nakog toga ću preći na Kohlbergov model moralnog razvoja, gdje ću predstaviti sam model, razmotriti ulogu moralnog suda kod moralne zrelosti, pa ću se zadržati na važnosti religije u moralu. Na kraju ću pokušati da pronađem faktor povezivanja tih aspekata moralne zrelosti kroz ideju integracije.

ASPEKTI MORALNOG PONAŠANJA

Psihologija moralnog ponašanja
Psiholog Wright je smatrao da se moralno ponašanje odnosi na sve što ljudi čine u vezi ili s obzirom na moralne principe. Očito je da je to preširoko tumačenje moralnog ponašanja. Hoffman je mnogo precizniji u određivanju granica moralnog, kad tvrdi da se „moralni razvoj događa u četiri pravca, a konačni ishod tog razvoja su prilagođenost ponašanja, percepcija autoriteta kao razumnog, kontrola impulsa i obzir prema drugima“. Ova četiri aspekta moralnog ponašanja svakako mogu biti znakovi moralne zrelosti, ali ne sami po sebi, već po tome što oni ukazuju na postojanje norme u čovjekovom životu.
Konformnost ponašanja
Nije lako odrediti koji se oblik ponašanja može zvati konformnim, društveno prilagođenim, a koji ne, jer se društvene norme mijenjaju od kulture do kulture. Zanimljiv primjer su svakako hipici i slične nekonformne grupe, koje niječu svaku društvenu konvenciju. Psihologija se često bavila proučavanjem delinkvenata, pa su i psiholozi morala radije ispitivali karakter, inteligenciju i ličnost delinkvenata. Wright izričito govori o delinkventnom ponašanju kao nekonformnom. Iako se ne može ustvrditi da svako nekonformno ponašanje postaje delinkventno, niti da je svako prilagođeno ponašanje pozitivno samo po sebi, teza o delikventnom ponašanju je služila kao temelj na koji su nadograđene nove ideje. Tako je primjećeno da kod delinkvenata nedostaje jedna ljudska crta koju obično nazivamo idealizmom, stručnije, to je „perspektiva budućnosti“. Njihov je život funkcija sadašnjeg trenutka i ne ravna se po dugoročnim perspektivama. Druga karakteristika koja je obično prisutna u ličnosti delinkvenata je njihova preferencija za neposredno zadovoljenje, odnosno nesposobnost da se isto odloži. Za osobu bez norme, poželjeti je isto što i uzeti, odnosno takva osoba nije sposobna odreći se bilo čega čak ni u svrhu postizanja većeg zadovoljstva kasnije. Ispitivanja su izvršena cigaretama: većina delinkvenata više je voljela jednu cigaretu odmah, nego cijelu kutiju za pola sata. Treća karakteristika koja je opažena u karakteru delinkvenata je indiferentnost prema dobrobiti drugih.
Prema tome, može se zaključiti da tri osnovne karakteristike, ideali, odricanje i altruizam, predstavljaju temelj postojanja morala u životu pojedinca. Samo njihovo postojanje upućuje na priznavanje normi, što je temelj svakog morala, dok krajnje i dramatično odstupanje od društvenih normi i konvencija može biti znak da osoba ima problema s normom kao takvom. Konformnost ponašanja, dakle , ukazuje na postojanje normi u životu pojedinca, ali ne govori ništa o naravi i o karakteru tih normi.
Prihvatanje autoriteta kao razumnog
Za moralnu zrelost, potrebno je da norme koje pojedinac slijedi budu prihvaćene i percipirane kao razumne, a ne da se vodi iracionalnim impulsima. Da li netko prihvata norme kao razumne, mo¬že se zaključiti indirektno iz toga je li sposoban prihvatiti autoritet kao razuman. Temelj te logike je slijedeći: psihoanalitičari zastupaju mišljenje da je ulazak norme u čovjekov život iracionalan, te eventualno tek kasnije postaje racionalan. Radi se o poznatoj edipalnoj fazi između treće i šeste godine, kada dijete postaje svjesno da se u njegov odnos prema majci miješa očev lični odnos prema majci. Ukoliko u djetetovoj svijesti taj konflikt ostaje samo negativan faktor, tj. sila koja ga odvaja od majke, a otac samo kao rival za majčinu ljubav, očev će se autoritet pojaviti i ući u njegov život kao neprijateljska stvarnost i izvor revolta protiv autoriteta i norme kao takve, budući da je očeva slika prvo utjelovljenje norme. Kao reakcija, u djetetu se razvija superego i cijela kasnija moralnost počiva na iracionalnim temeljima.
Ipak, ja bih edipalni konflikt interpretirao mnogo pozitivnije, a time i ulazak norme u čovjekov život. Freudovo rješenje i interpretacija samo je jedna od mogućih, i to ona negativna. Edipalni konflikt se može također pozitivno riješiti. Dijete treba doživjeti ulogu oca kao ulogu osloboditelja i utemeljitelja lične slobode. To što otac kida dijete iz afektivne simbioze s majkom, ujedno ga prisiljava da uđe u individualnu egzistenciju, što ulazi u svijest djeteta kao spoznaja da ga otac priznaje kao osobu. Autoritet i, samim tim, norma ulaze u život djeteta kao oslobodilačke stvarnosti. Kasnija moralnost nije iracionalna, već se shvata kao oslobođenje. Otac postaje djetetu prvi ideal, a identifikacija s njime obećanje osobne slobode i autonomije.