Rimsko pravo – Horvat

DIOBE RIMSKOG PRAVA

–    rimski pravnici su nam ostavili nekoliko podjela prava, od kojih su od veće važnosti:
a)    ius civile, ius gentium, ius naturale
–    razlikovanje između ius civile i ius gentium leži u tome što je razvojem iuris gentium u rimskoj državi omogućen pravni saobraćaj sa strancima (peregrinima), dok staro ius civile, kao pravo koje vrijedi samo za rimske građane, nije bilo pristupačno peregrinima
–    kada je polovicom 3. st.pr.n.e. za pravosuđe s peregrinima uveden poseban jurisdikcioni magistrat, praetor peregrinus, on je za takve sporove uveo novi, neformalni sudbeni postupak (formularni postupak), a ujedno je uvodio i niz novih pravnih ustanova prometnog prava koje nije bilo sputavano ukočenošću i formalizmom starog civilnog prava – te nove ustanove označuju pravnici kasnije kao ius gentium
–    one se primjenjuju i među samim rimskim građanima, te sačinjavaju rimsko prometno pravo, jer je i u prometu među građanima formalističko civilno pravo postalo kočnicom
–    ius gentium nije bilo međunarodno ili međudržavno pravo u tom smislu da bi se ono primjenjivalo van granica rimske države – ono je ustvari rimsko prometno ili trgovačko pravo, dakle samo jedan dio rimskoga prava, koji se primjenjivao kako među samim rimskim građanima, tako i u pravnim odnošajima sa strancima
–    ius gentium odnosilo se uglavnom na vlasništvo i na ugovore, tj. na pravne poslove prometnog prava
–    ius gentium je slobodnije i prilagođenije potrebama prometa od starog civilnog prava
–    ius gentium se ubraja u “ius aequum”, pravično pravo gdje se omogućava veća sloboda i uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja, za razliku od “ius strictum” kakvo je bilo staro civilno pravo
–    kod poslova iuris gentium prevladava više sadržaj i svrha, a ne forma – kod tih poslova se primjenjuju načela poštenja i povjerenja u prometu (bona fides)
–    kada je konstitucijom cara Karakale 212. g. bilo svim slobodnim podanicima rimske države podijeljeno rimsko građanstvo, te su se odsada svi služili u prvome redu rimskim pravom, dobiva ius gentium ono apstraktno teoretsko značenje – sada se smatra za onaj dio prava koji se podjednako može naći kod svih naroda, a temelji se na naturalis ratio
–    pored ius civile i ius gentium javlja se već u klasičnom pravu i pojam ius naturale ili prirodno pravo – u klasičnom pravu se ono izjednačuje s ius gentium, no već potkraj klasičnog doba ius naturale se smatra za posebnu, višu kategoriju prava u odnosu na ius civile, te se za njega kaže da je to ono pravo koje je “semper aequum et bonum” (uvijek pravedno i dobro)
–    u Justinijanovo doba se ius naturale smatra pravom koje dolazi od božanske providnosti i zato je ono sada apsolutno i nepromjenjivo pravo za sve narode i sva vremena
–    u drugom pak smislu se kao ius naturale definira pravo kao zajedničko svim živim bićima, dakle ljudima i  životinjama
–    tako se uz raniju dvodiobu na ius civile i ius gentium javlja trodioba koja kao treću kategoriju uvodi ius naturale – pravo zajedničko svim živim bićima

b)    pisano pravo (ius scriptum) i nepisano pravo (ius non scriptum)
–    razlikuju se po načinu postanka, dakle po izvorima prava, a ne po tome da li je stavljeno na pismo ili ne
–    ius scriptum je ono pravo koje proizlazi od organa javne vlasti kojima pripada zakonodavna funkcija te je u pravilu redigirano nepismeno – tu se ubrajaju zakoni koje donose ustavom predviđeni zakonodavni organi države, a rimski su pravnici ubrajali u ius scriptum i druge pravne izvore koji su kod njih u različitim razdobljima vršili sličnu funkciju (npr. magistratske edikte)
–    pod ius non scriptum razumijevaju rimski pravnici običajno pravo, tj. pravo koje se neprimjetno stvara trajnim i opetovanim vršenjem – ono se dakle ne stvara pismenim aktom, niti se njegov značaj mijenja time što je običajno pravo možda po nekome stavljeno na pismo

c)    javno pravo (ius publicum) i privatno pravo (ius privatum)
–    prema Ulpijanovoj definiciji javno pravo ima u vidu interese rimske države, a privatno pravo interese pojedinaca – prema tome je za ovu diobu bio mjerodavan interes državne zajednice, odnosno pojedinaca
–    danas se kriteriji za njihovo razlikovanje dosta razlikuju – u javno pravo ubrajaju se danas ustavno, upravno i kazneno pravo, te kazneni i građanski sudski postupak, a glavni dio privatnog prava čini imovinsko pravo zajedno s nasljednim, a mnoga zakonodavstva ubrajaju ovamo još osobno i obiteljsko pravo
–    po rimskom pravu se kao ius privatum smatralo i građansko i krivično pravosuđe – sudski postupak bio je privatni proces, a i delikti su bili privatni – tek u posljednjem razvoju rimske države proširilo se područje javnog prava na račun privatnog prava – sada su se mnogi privatni delikti pretvorili u javne, te je njihovo gonjenje i kažnjavanje preuzela država

d)    rimski su pravnici izraz “ius publicum” upotrebljavali i u jednom drugom značenju – za oznaku prisilnih pravnih propisa (danas se zovu ius cogens) – to su propisi koji se ne mogu promijeniti ili isključiti stranačkim ugovorom
–    oni propisi od kojih stranke mogu odstupiti ili ih mogu svojim ugovorom drukčije regulirati zovu se danas ius  dispositivum

e)    ius commune (opće pravo) i ius singulare (pojedinačno pravo)
–    prema Paulovoj definiciji ukazuje se ius singulare kao iznimka od općih načela pravnog sistema neke države, donesena iz razloga svrsishodnosti, dakle kao posebno pravo za određene skupine osoba, stvari ili pravnih odnosa, za razliku od općeg, redovitog prava
–    u kasnijem pravu se za ius singulare sve češće upotrebljava izraz beneficium; ako ius singulare sadržava neku pogodnost za određene klase ili skupine ljudi, govori se u vrelima o privilegium (ili beneficium iuris)

I. PREGLED RIMSKE PRAVNE POVIJESTI

1. OD OSNUTKA RIMA DO KRAJA DRUGOG PUNSKOG RATA (754. – 201. pr.n.e.)

A) Doba kraljevstva (754. – 509. pr.n.e.)

* Postanak Rima i njegovo stanovništvo
–    prema legendi Rim je osnovan 21.4.754. pr.n.e. po božanskim blizancima Romulu i Remu – Romul je ubio svog brata Rema, jer je ovaj, rugajući mu se, prekoračio crtu koju je Romul povlačio plugom oko budućeg grada
–    navedena legenda, ukoliko se odnosi na postanak rimske države, nema historijske vrijednosti, jer je postanak države dugotrajni historijski proces – dakle, nemoguće je utvrditi neki određeni čas postanka rimske države
–    u doba dokle dopiru najstariji podaci, Rim se nalazio u posljednjoj fazi rodovsko-plemenskog uređenja, koje već prelazi u državnu organizaciju, ali s još jasno vidljivim tragovima ranijeg rodovsko-plemenskog uređenja
–    istraživanja pokazuju da su Latini još prije nego što predaja stavlja osnutak Rima osnivali svoje naseobine na brežuljcima današnjeg Rima uz lijevu obalu rijeke Tiber – na Palatinu, Eskvilinu i Celiju – njihovim opasavanjem nastao je Palatinski grad, zapravo najstariji dio Rima (Roma quadrata) – stanovnici Palatina zvali su se Montani
–    na susjednom Kvirinalu s Viminalom nastao je drugi gradić, čiji su se stanovnici zvali Collini
–    spajanjem tih gradića nastao je Rim (urbs Roma), opasan zidom po etruščanskom običaju
–    kasnijim tzv. Servijevim zidom obuhvaćeni su i brežuljci Aventin i Kapitol, te nizina između Palatina i Kvirinala, na kojoj nalazimo kasnije Forum

–    Rimom su oko polovice 7. st.pr.n.e. zavladali Etruščani, koji su proširili svoje gospodstvo i preko Rima na plodnu Kampanju
–    Etruščani, koji su imali razvijeniju zemljoradnju, ropstvo, civilizaciju i državnu organizaciju, mnogo su doprinijeli bržem stapanju rimskih plemenskih naseobina u gradsku državicu
–    revolucijom od 509. g. svrgnuti su kraljevi i etruščanska dominacija
–    u Lacijumu je u to doba postojao i niz drugih latinskih gradova, koji su zajedno s Rimom sačinjavali tzv. latinsku ligu (federaciju) – u toj federaciji je Rim isprva imao samo ravnopravan položaj s drugim članovima lige, no doskora je preuzeo vodstvo lige, te ubrzano počinje njegov uspon u centralnu snagu čitavog Lacijuma, pa čitave Italije, pa konačno i čitavog Sredozemlja