Odlomak

 
Uvod – Tempus versus progressus

Promišljanja o progresu i vremenu kao tijesno povezanim misaonim pojmovima i društveno-istorijskim problemima uvijek su podložna provjeri promišljanja, jer dublje promišljanje pokazuje da su predstave o vremenu i njegovom vrijednosnom korelatu – progresu u tumačenju vremenskog toka istorije bile različite u različitim „vremenima“. Naše predstave o vremenu, koje smo često skloni bez rezerve da prihvatimo kao jedine ispravne predstave, imaju svoju dugu i vrlo burnu predistoriju. U modernoj civilizaciji predstava o vremenu utemeljena je na ideji da vrijeme predstavlja nepovratno pravolinijsko kretanje, u kome sati, dani, nedjelje, mjeseci, godine, vijekovi, epohe obrazuju linearni niz. U osnovi tih promišljanja stoji shvatanje istorije kao jedinstvenog, kontinuiranog razvoja, koji implicira linearnu progresiju baziranu na koncepciji o usmjerenosti istorijskog toka vremena prema „naprijed“, „ka boljem“. Ova predstava o vremenu toliko je utemeljena u svijesti savremenog čovjeka da nam naprosto izgleda kao neumitna nužnost mišljenja i polazna osnova svih promišljanja vremenskog horizonta. Ali daleko je od istine. Ne samo da rane ljudske zajednice imaju sasvim neodređene predstave o vremenu već je i većina civilizacija prije naše smatrala da je priroda istorijskog toka društva – ciklična. Linearno shvatanje vremena kao neprekidno napredovanje kroz istoriju bez kružnog ponavljanja ima svoje daleke korijene, prije svega, u zoroastrijanskoj, jevrejskoj i hrišćanskoj koncepciji vremena, ali kao dominantna predstava kolektivnog kreda utemeljuje se kroz postepeni razvoj savremenog društva, a svoju konačnu prevagu ostvaruje zahvaljujući uticaju prosvjetiteljske misli i evolucionista krajem XVIII i u XIX vijeku, te otuda ona isključivo predstavlja dominantno svojstvo savremenog pogleda na svijet. To znači da je nepovratnost vremena, koja je našoj svijesti prirodna i podrazumijeva se sama po sebi kao nešto bez čega se ne može uopšte zamisliti vrijeme, sasvim drugačija kada se prevaziđu granice vremenski uslovljenih, te prema tome, neizbježno ograničenih pogleda na određene fenomene promišljanja. Linearno vrijeme jeste jedna od mogućih formi shvatanja vremena, koja vlada kao jedinstven sistem odbrojavanja vremena u savremenom kulturnom kontekstu, ali je ono kao predstava rezultat dugotrajnog i složenog razvitka.
Linearno shvatanje vremena polazna je vodilja za razvijanje ideje o progresu, koja je, počevši od kraja osamnaestog vijeka, predstavljala središnju ideju moderne misli, jer linearno shvatanje vremena bilo je neophodan uslov za razvijanje ideja o evoluciji i progresu. Ukoliko se vrijeme ne bi shvatilo kao linearno kretanje, ideje o evoluciji i progresu ne bi bile uopšte moguće, jer ako se vrijeme shvata ciklično, ako se društvena zbivanja „vrte u krug“ ili vraćaju na polaznu tačku, umjesto da se kreću ka određenom budućem cilju, to znači da se istorija ponavlja, a evolucija i progres nisu ništa drugo do iluzije – sjenke na zidu vremena. Otuda linearno shvatanje vremena predstavlja neophodan uslov pogleda na svijet čovjeka savremenog doba, na kome je izgrađena predstava o razvoju društva kao linearnog procesa, koji se nalazi na jednoj vremenskoj osi usmjerenoj ka napretku. O tome Đ. Šušnjić piše:
Bilo da je napredak shvaćen kao stalan proces postizanja ljudske sreće, bilo kao put spasenja, bilo kao kretanje prema moralnom idealu, bilo kao stalno umanjivanje zla u svetu i poboljšanje uslova života, bilo kao proces uspešnijeg upoznavanja i ovladavanja prirodnim silama, bilo kao proces razotuđenja i stvaranja komunističke zajednice, bilo kao pokret prema svesti o slobodi ili razvoju svetskog duha, bilo kao borba za priznanje – bitno je da se napredak može misliti samo pod pretpostavkom linearnog shvatanja vremena, odnosno kontinuiteta u istoriji. [Šušnjić 2008: 212]
Upravo na toj predstavi o vremenu, u kojoj se vrijeme posmatra kao „velika rijeka“ koja teče od daleke prošlosti u sadašnjost i nepovratno otiče ka budućnosti utemeljila se i bezgranična vjera u rast društvenog blagostanja s protokom vremena, vjera koju nazivamo optimističkom vizijom istorije, koja je svoj najpotpuniji izraz našla u „ideji progresa“. Ova ideja je zasnovana na uvjerenju, da u istoriji čovječanstva postoji jedan osnovni model toka društvenih promjena po kome se one odvijaju samo u jednom smjeru, a taj smjer je smjer poboljšanja.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari