Odlomak

Uvod

Samoubistvo, suicid (lat. sui – sebe, occidere – ubiti) je aktivni ili pasivni autodestruktivni čin u kojem čovek svesno i namerno oduzima sebi život, zbog različitih motiva. U autodestruktivna ponašanja se, osim samoubistva, ubrajaju i pokušaj samoubistva, planiranje ili samo razmišljanje o samoubistvu i sve vrste samoozleđivanja. Samoubistvo je jedan od retkih fenomena koji je potpuno oslobođen, polnih, rasnih, kulturoloških, vrednosnih, vremenskih i uzrasnih granica [1].

Prema psihoanalizi, samoubistvo je čin autoagresije, izraz sadizma super-ega koji se okrenuo protiv same osobe. Samoubistvo je očajnički protest, ono je čin pobune ega protiv tiranskog superega i, istovremeno, poslednji pokušaj zadobijanja njegove naklonosti. Samoubistvo je, prema Frojdovoj teoriji nagona, najdirektniji izraz nagona smrti, odnosno impulsa za totalnom autodestrukcijom.

Mnoge osobe reaguju suicidalnim idejama u kriznim situacijama, a da mogu proći godine da ih ne ostvare, ili koriste suicidalne intencije da bi izazvale pažnju okoline. Ipak, na svaku suicidalnu težnju treba na vreme obratiti pažnju. Prevencija suicida zauzima važno mesto u medicinskim i socijalnim uslugama.

Samoubistvo

Otići zauvek ili nestati na neko vreme
Reč samoubistvo potiče od latinskih reči: sui-sebe, occidere-ubiti. Jedna od najprihvaćenijih definicija samoubistva kaže da je to autodestruktivani čin s ciljem oduzimanja vlastitog života. U autodestruktivna ponašanja se, osim samoubistva, ubrajaju i pokušaj samoubistva, planiranje ili samo razmišljanje o samoubistvu i sve vrste samoozleđivanja.

Samoubistvo je jedan od retkih fenomena koji je potpuno oslobođen kulturoloških, vrednosnih, vremenskih i uzrasnih granica.

U pradavnim vremenima samoubistvo je bio način kako pomoći grupi da preživi tj. da sačuva hranu. U antičkom vremenu, Platon je samoubistvo osuđivao i nazivao ga sramotnim činom smatrajući da počinioci moraju biti sahranjeni u neoznačenim grobovima. Stoici su, ipak samoubistvo smatrali najvišim izrazom slobode, dok je Sv. Augustin samoubistvo izjednačavao s ubistvom. U Velikoj Britaniji je čin samoubistva do 1961. godine smatran kaznenim delom.
U prilog pandemskoj veličini problema samoubistva govori podatak Svetske zdravstvene organizacije da milion ljudi godišnje oduzme sebi život, što znači da svakih 40 sekundi neka osoba u svetu izvrši samoubistvo, a procenjuje se da su pokušaji samoubistva 20 puta češći.

Do danas u svim društvima, stopa samoubistva (broj samoubistava na 100.000 stanovnika) pokazuje određenu stabilnost svake godine i pokazuje trend sporog linearnog porasta.

Vrlo nisku stopu suicida imaju Albanija, Armenija, Azejberdžan, Gruzija, Grčka, Malta, dok u grupu sa visokom stopom samoubistva spadaju Ukrajina, Slovenija, Finska, Danska, Hrvatska, Mađarska i nažalost Srbija.

Što se tiče uzrok samoubistva, postoji veliki broj njegovih činilaca, ipak suicidalni rizik je veći tamo gde postoji:

• mentalni poremećaj, posebno depresija, potom shizofrenija, poremećaj ličnosti ili anksiozni poremećaj;
• alkoholizam i druge zavisnosti od psihoaktivnih supstanci;
• hronična ili neizlečiva telesna bolest, naročito ako je udružene sa neizdrživim bolovima i patnjom;
• psihička kriza (bilo da je izazvana gubitkom bliske osobe, prekidom emotivne veze, gubitkom posla, neuspehom u obrazovanju, porodičnim problemima itd., ili razvojnog karaktera – npr. adolescentska kriza);
• pretrpljena trauma ili zlostavljanje;
• raniji pokušaj samoubistva;
• samoubistvo člana porodice ili prijatelja.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Maturski Radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari