Socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva

Socijalna isključenost
Na nivou Evropske unije, socijalna isključenost definisana je kao proces kojim su određeni pojedinci gurnuti na ivicu društva i sprečeni u punom učestvovanju u društvu zbog svog siromaštva ili nedostatka osnovnih znanja i mogućnosti za doživotno učenje, ili kao rezultat diskriminacije. Ovo ih udaljuje od zaposlenja, prihoda i mogućnosti obrazovanja, kao i od društvenih mreža, okvira i aktivnosti zajednice.
Ovakvi pojedinci imaju malo pristupa vlasti i organima donošenja odluka i na taj način se često osećaju nemoćnim i nesposobnim da uzmu kontrolu nad odlukama koje utiču na njihov svakodnevni život.
Postoje tri osnovne dimenzije socijalne isključenosti: ekonomska, politička i društvena isključenost. Ekonomska isključenost javlja se kada nismo uključeni u tržište rada, to jest, kada smo nezaposleni ili neaktivni (što se odnosi na one koji su obeshrabreni u traženju posla). Drugi oblik ekonomske isključenosti je isključenost iz raspodele ekonomskih resursa ili kao siromaštvo. Nezaposlenost, a pogotovo dugotrajna (više od 12 meseci) smanjuje sposobnost pojedinaca i porodi ca da se samostalno brinu o sebi. Dugotrajno nezaposleni su odsečeni od mreža i informacija koje su često presudne pri nalaženju posla. Zato ovaj oblik socijalne isključenosti gotovo neminovno vodi u siromaštvo. Društvena isključenost označava umanjene mogućnosti pojedinaca da koriste socijalne usluge, učestvuju u aktivnom životu zajednice, kao i smanjen stepen komunikacije i interakcije među ljudima. Društvena isključenost javlja se kao ograničen pristup uslugama obrazovanja, zdravstvene ili socijalne zaštite; redukovan društveni životi porodice i zajednice koji može imati dugoročne posledice po decu, odrasle, porodice i grupe; i smanjene socijalne interakcije koje umanjuju socijalni kapital i uništavaju socijalne mreže, pa se informacije teže prenose, a sistemi podrške među ljudima slabe.

Siromaštvo
U definisanju siromaštva postoje razlike u mišljenjima. Po najužoj definiciji siromaštvo je odsustvo finansijskih sredstava potrebnih za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. U nešto širim definicijama naglasak ostaje na materijalnim aspektima, ali se siromaštvo shvata kao život čija je glavna osobina to da se potrebe ne zadovoljavaju. Još šire definicije siromaštva obuhvataju pored materijalnih elemenata i nematerijalne, pa se siromaštvo gotovo poistovećuje sa socijalnom isključenošću, zato što podrazumeva i nemogućnost učestvovanja u društvu. Ipak, siromaštvo se i dalje posmatra isključivo kao posledica nedostatka finansijskih ili materijalnih resursa.
Prema zvaničnoj definiciji Evropske unije, siromašni pojedinci ili porodice su oni čiji su resursi (dobra, novčani prihodi i usluge iz javnih i privatnih izvora) toliko mali da ih isključuju iz minimuma prihvatljivog načina života u državi članici u kojoj žive.
Koncept socijalne isključenosti dopunjuje koncept siromaštva, ali ga ne zamenjuje. Analiza socijalne isključenosti pomaže nam da:
• Jasnije uočimo faktore koje ljude odvode u siromaštvo i socijalnu isključenost, kao i one koji im pomažu da se izvuku iz siromaštva i socijalne isključenosti;
• Ukažemo da je socijalna isključenost povezana sa kršenjem nekih osnovnih prava (na primer, prava na obrazovanje i zdravstvenu zaštitu);
• Otkrijemo mehanizme diskriminacije (na osnovu roda, etničke pripadnosti i sl.) koji stoje u osnovi socijalne isključenosti; i
• Ukažemo da elemente socijalne nepravde koji su povezani sa siromaštvom i socijalnom isključenošću.

Politika socijalnog uključivanja u EU
U Evropskoj uniji, okvir unutar koga se države članice bore protiv siromaštva i socijalne isključenosti zove se politika socijalnog uključivanja i socijal ne zaštite. Iako primarno predstavlja deo socijalne politike, politika socijalnog uključivanja je suštinski međusektorska politika. Ona polazi od pretpostavke da je integracija na tržištu rada glavni put socijalnog uključivanja, pa je veliki broj intervencija usmeren upravo na ovu oblast. Tu nalazimo programe podrške nezaposlenima da se zaposle, programe doživotnog obrazovanja, prekvalifikacije i dokvalifikacije u skladu sa potrebama tržišta rada i sl.
Osim toga, poseban naglasak stavlja se na zapošljavanje onih kategorija koje najteže dolaze do posla: mladih, žena, starijih radnika, osoba sa invaliditetom itd. Obrazovanje se posmatra kao kanal pripreme za svet rada i zato se u ovoj oblasti insistira na podršci obrazovanju, posebno za one kategorije koje su posebno rizične (manjinske grupe, mlade iz siromašnih porodica i sl.). Sam obrazovni proces prilagođava se zahtevima privrede i tržišta rada.
Sistem socijalne zaštite brine o onima koji ispadaju sa tržišta rada i ne uspevaju