Odlomak

1.Uvod

Juvenalova izreka “men sana in corpore sano” predstavlja svakako jednu od najstarijih poruka koje upućuju na probleme koji su danas predmet izučavanja psihologije sporta. Takođe i u delima Platona, Aristotela i drugih antičkih filozofa nalaze se delovi u kojima se ističe značaj odnosa između tela i duha.
Srednjovekovna dominacija crkvenih dogmi koje su zabranjivale bilo kakvo interesovanje za čovekovo telo i njegov razvoj i vežbanje je zaustavila razvoj sporta, pa u tom smislu je nestao i predmet izučavanja i interesovanja dela nauke koja bi mogla biti preteča današnje psihologije sporta.
U doba Renesanse se ponovo javlja interesovanje za vežbanje i sport kao važne elemente vaspitanja, što u svojim delima naročito ističu poznati reformatori školstva i pedagozi toga doba, česi Komenski i Tirš, švajcarac Pestaloci i drugi.
Stvarni razvoj psihologije sporta kao nauke počinje onda kada počinje razvoj psihološe nauke uopšte, a to je druga polovina 19. veka, tj. onda kada je nemački psiholog Viljem Vunt osnovao prvu laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju u Lajpcigu, što se uzima kao početak stvaranja psihološke nauke.
Nešto kasnije, početkom 20. veka Sigmund Frojd je pisao o seksualnim tonovima u igri i njenom uticaju na razvoj ličnosti, a zatim su i drugi autori kao što su Biler i Bejtendajk pisali o zadovoljstvu i psihološkom značaju dečije igre i igre uopšte (pa prema tome i sportske igre) za razvoj ličnosti.
Takođe je poznat De Kubertenov tekst objavljen u Parizu u to vreme pod naslovom “Eseji u sportskoj psihologiji”.
Na institutima za fizičku kulturu u SSSR-u, u Moskvi i Lenjingradu, formirani su 1920. godine odseci za “Psihologiju fizičkog vaspitanja i sportskih aktivnosti” na kojima je razvijana značajna naučno istraživačka aktivnost.
Tri psihologa P. V. Šulte, N. Sipel i F. Gize su radili na institutu za fizičko vaspitanje u Lajpcigu i objavili nekoliko tekstova i knjiga koje su se odnosile na psihološke probleme u sportu, kao što je: Šulteov tekst “Telo i duša u sportu” (1921), zatim knjiga “Poboljšanje učinka vežbanjem, igrama i sportskim aktivnostima” (1924), koja se odnosi na psihološku pripremu sportista. Sipel je rezultate svog istraživanja objavio u dve knjige pod naslovom “Fizičko vaspitanje u školama i mentalni rad dece školskog uzrasta” i “Fizička vežbanja i psihička aktivnost”. Gize je takođe objavio dve knjige i to “Duša-telo” (1924) i “Duh i sport” (1928).
U sovjetskoj literaturi se 1925/26. godine navode studije Petera Rudika i A. P. Netšđajeva koje su se bavile ispitivanjem vremena reakcije i uticajem fizičkog vaspitanja na kinestetičku percepciju, memoriju, pažnju i maštovitost i na to kako sport utiče na razvoj ličnosti.
Koleman Grifit, Amerikanac koji se smatra utemeljivačem psihologije sporta, radio je kao rukovodilac laboratorije za motorno učenje na Univerzitetu u Ilinoisu. Objavio je 1928. godine dve knjige “Psihologija treniranja” i “Psihologija i sport” i bavio se uglavnom izučavanjem psihomotornih veština, motoričkim učenjem i osobinama ličnosti sportista.

A. S. Puni je od 1929. godine započeo sa ispitivanjem uticaja sporta na psihički razvoj i uticaja skijanja na karakteristike ličnosti sportista.
U Moskvi je 1930. godine osnovan naučno istraživački institut za proučavanje sporta i fizičkog vaspitanja koji je podstakao mnoga istraživanja u psihologiji sporta. Prvi rukovodilac ovog instituta i brojnih istraživanja prof. Peter Rudik je sačinio prvu klasifikaciju psihologije sporta koja bi mogla i danas biti aktuelna, predstavivši je na sledeći način:

• psihologija sportske aktivnosti koja se sastoji od dve kategorije :

a) opšta analiza sportske aktivnosti,

b) analiza specifičnih sportova
• psihologija sportista koja se opet deli na dve oblasti:

a) specijalne sposobnosti sportista,

b) opšte karakteristike ličnosti.
2.Vaznost igre za zdravlje

Značaj igre za razvoj i održanje mentalnih, socijalnih, pa i emotivnih sposobnosti dece i odraslih odavno je dokazan… Poznato je i da većina ljudi uživa u igranju igara, a naučno je dokazano da igre ne donose samo zabavu i uzbuđenje.
Socijalne (šah, karte, igre na tabli) ili individualne igre poput slaganja pasijansa ili puzzle slagalica, kao i one sportske – razvijaju naše mentalne sposobnosti, uče nas društvenom ponašanju, kooperaciji, kompetitivnosti, emotivnoj kontroli i stabilnosti…
Obzirom da se najveći broj ovakvih igara igra pretežno sa ciljem zabave – mnogi sa odrastanjem prekidaju ovakve aktivnosti, smatrajući igre bespotrebnim gubljenjem vremena. Ipak – nisu u pravu… Zapravo, mnogi naučnici smatraju da svaki dan treba malo svog vremena posvetiti i ovoj vrsti aktivnosti, a evo i zašto…
Pored zabavne komponente koju nude – većina igara ima i jaku edukativnu komponentu. Razmislite samo koliko su vaše mentalne sposobnosti angažovane dok igrate karte, šah ili neku od strateških igara na tabli.

U svakoj igri – igrači imaju svoj cilj i skup pravila koja treba da ispoštuju prilikom borbe da ga ispune. Pored toga – većina igara motiviše nas da za različite probleme iznalazimo različita rešenja, varijaciju starih ili ona potpuno nova, a složićete se da od ove veštine svi imamo dosta koristi i u svakodnevnom životu.

Takođe, sam izbor igre može uticati na razvoj različitih sposobnosti. Dok recimo remi ili jamb pored strategije i kombinatorike više angažuje naše matematičke sposobnosti, igranje igara poput skrebla ili rešavanja ukrštenica uticaće na razvoj i održanje jezičkih sposobnosti i proširenje fonda reči. Možete se opredeliti i za recimo Mah Jong ili memoriju – i tako razvijati strpljenje, logiku, pamćenje… Razvoj takmičarskog duha da i ne pominjemo. Izbor svakako zavisi od ličnih preferencija, godina, sposobnosti koje želite da razvijete – sve je dakle na vama.
Kada je reč o socijalnim i emotivnim prednostima igranja društvenih igara – sigurno je da smo ih svi makar jednom iskusili. Razmislite samo koliko uticaja socijalne veštine imaju kod igranja tokom celog života. Od početaka poput „Ne ljuti se čoveče“, preko tablića i sedmica, pa sve do na primer pokera ili remija – igara u kojima učestvuje sreća oličena u kockici ili su „karte sakrivene“ i važno je ne odati svoje prednosti ili nedostatke protivniku.
Što se emocija tiče – setite se koliko je dobar osećaj iznalaženja novog rešenja, uzbuđenja koje donosi pobeda nad protivnikom ili neko novo timsko postignuće. Sa druge strane – svako od nas može sasvim jasno da se priseti nezadovoljstva koje se javlja kada gubimo i samokontrole koju ovakva situacija ponekad zahteva od gubitnika – kako bi sve prošlo bez bacanja karata, kockica, prevrtanja table i sličnih burnih reakcija.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sport

Komentari